U Rodnoj kući Lavoslava Ružičke u Vukovaru u petak, 20. studenoga 2026., premijerno je prikazan dokumentarni film „Strojara“ autora Emila Miškovića. Film govori o borovskoj Strojari i Tehničkoj satniji MARD 204. brigade Hrvatske vojske, odnosno o ljudima koji su tijekom Domovinskog rata u krugu kombinata Borovo održavali i popravljali sve što je braniteljima bilo potrebno.
„Strojara“, službeno Nova alatnica kombinata Borovo, u najtežim je danima Vukovara postala radionica u kojoj se, kako ističe autor, stvaralo dok je sve oko nje bilo razarano.
– Ovo je film o najtežem trenutku u povijesti Nove alatnice, popularno zvane Strojara, i o skupini izuzetnih ljudi koji su, u vremenu kada je oko njih sve bilo razarano, valjda jedini u krugu od sto kilometara nešto stvarali – rekao je Emil Mišković.
Pojasnio je kako su djelatnici Strojare bili zaduženi za tehničko održavanje i svaku moguću pomoć braniteljima na prvoj crti bojišnice, ali i za to da civilni život pod artiljerijskim udarima koliko-toliko funkcionira.
– Sve ono što danas prihvaćamo kao potpuno normalno, u to je vrijeme zahtijevalo golem napor i, što je još važnije, bio je to životno opasan posao. Imao sam zadovoljstvo, i profesionalno i privatno, takvu priču ispričati. To nije klasična ratna priča, nego uistinu priča o stvaranju u vrijeme razaranja – naglasio je Mišković.
O tome što se sve u Strojari radilo svjedoči i Josip Horvat Mađar, jedan od zapovjednika i tadašnji načelnik logistike. Prisjetio se kako su branitelji na samom početku dobili puške M48 bez ispravnih udarnih igala, koje su odmah odnesene u Strojaru na popravak kako bi se mogle podijeliti ljudima. Kasnije su se ondje popravljali zarobljeni tenkovi i transporteri te sva oštećena oprema koja je stizala s bojišnice, a od topa od 20 milimetara skinutog s transportera izrađeno je novo oružje. U Strojari su se prerađivale i protugradne rakete koje su potom korištene u obrani.
– Puno toga je napravljeno, od samog početka do kraja. Radile su se i radio-stanice, a postavljali smo ih na brojnim mjestima, sve do Bogdanovaca – rekao je Horvat.
Jedan od sugovornika u filmu, Srećko Vagenhofer Dizna, po vojnoj je specijalnosti bio artiljerijski mehaničar. Kada je rat počeo, bio je na moru s dvoje male djece. Nakon poziva da se svi muškarci mlađi od 55 godina vrate, djecu je ostavio na brizi Crvenom križu i vratio se u Vukovar, povevši sa sobom još jednog Vukovarca. Brat Mirko tada ga je uputio u Strojaru, gdje je njegovo znanje bilo itekako potrebno.
– S pješačkim naoružanjem nije bilo većih problema, ali s haubicama jest. Imali smo četiri, od kojih dvije nisu bile ispravne, pa smo od dvije napravili jednu. Tako smo s tri haubice pokrivali sve četiri strane – prisjetio se Vagenhofer.
Najveći problem, kaže, bile su oštećene brtve na zatvaračima haubica, koje su pri svakom opaljenju trpjele golem pritisak, pa su se morale stalno popravljati i prilagođavati kako bi oružje uopće moglo djelovati.
U filmu o tim danima govore Ivan Hubalek Majstor, Zvonimir Petrić Zvonko, Ivica Vranešić Ika, Srećko Vagenhofer Dizna, Vlado Maul Lule i Marko Cvitković.


