Otac koji nije napustio svoje prijatelje: Igor Gavrić uspomenu na njega prenosi svojim kćerima

- Tekst se nastavlja ispod oglasa -


Imao je samo jedanaest godina kada je na Ovčari izgubio oca. Šest godina obitelj je živjela u neizvjesnosti, čekajući vijest i nadajući se njegovu povratku. Danas, 35 godina poslije, Igor čuva uspomenu na čovjeka koji je, iako ranjen, do posljednjeg dana ostao uz svoje kolege u vukovarskoj ratnoj bolnici. Njegovu žrtvu prenosi svojim kćerima, a najveća mu je želja da sve obitelji nestalih napokon pronađu svoje najmilije.

Postoje gubici s kojima čovjek nauči živjeti, ali koji nikada ne prestaju boljeti. Postoje praznine koje ne mogu ispuniti ni godine, ni vlastita obitelj, ni svi životni uspjesi. Jedna takva praznina prati Igora Gavrića još od studenoga 1991. godine, kada je kao jedanaestogodišnji dječak ostao bez oca. Njegov otac Dragan Gavrić bio je jedan od djelatnika vukovarske ratne bolnice odvedenih nakon sloma obrane grada, a potom ubijenih na Ovčari.

Danas, 35 godina poslije, Igor se ponovno vraća na mjesto na kojem je završio život njegova oca, ali i životi još 199 ljudi čiji su posmrtni ostaci pronađeni u masovnoj grobnici. Ondje je i ove godine, na komemoraciji „Ovčara – vječna rana”, odana počast žrtvama koje su iz vukovarske bolnice odvedene 20. studenoga 1991. godine.

Njegova osobna priča jedna je od onih koje podsjećaju da iza svakog imena na popisu žrtava postoji obitelj, djetinjstvo prekinuto tragedijom, neostvareni razgovori, neizgovorene riječi i ljubav koja nije nestala ni nakon smrti.

Čovjek koji nije napustio svoje prijatelje

Igor oca pamti kao vedrog, mirnog i dobrog čovjeka, uvijek spremnog pomoći drugima. Imao je samo 35 godina kada je ubijen. Radio je u vukovarskoj ratnoj bolnici i, iako je i sam bio ranjen, nije prestao obavljati svoje dužnosti. Ostao je uz svoje kolege i prijatelje, uz ljude s kojima je svakodnevno spašavao i pomagao drugima.

Čak i kada je imao mogućnost napustiti grad u proboju, nije otišao. Odlučio je ostati uz svoje ljude do posljednjega dana.

-Moj je otac bio djelatnik ratne bolnice u Vukovaru. Bio je ranjen, ali je do samoga sloma obrane grada nastavio raditi i obavljati svoje dužnosti. Radio je sa svojim kolegama, tehničarima i vozačima, ljudima s kojima je dijelio najteže ratne dane. Iako je imao priliku otići u proboj zajedno s nekolicinom branitelja, ostao je sa svojim prijateljima. Bio je uz njih do posljednjega dana – prisjeća se Igor.

Nakon pada Vukovara odveden je iz bolnice, zajedno s drugim ranjenicima i medicinskim osobljem. Put ga je vodio u vojarnu, potom u logor, a na kraju na Ovčaru. Ondje je završio njegov život.

Igor danas u toj odluci vidi ono što je njegova oca najbolje opisivalo – ljudskost, odanost i spremnost da ne napusti one s kojima je dijelio dobro i zlo. Ponosan je na čovjeka kakav je bio njegov otac, ali i na vrijednosti koje mu je ostavio u nasljeđe.

Šest godina čekanja i majčina snaga

No, za jedanaestogodišnjeg Igora i njegova šestogodišnjeg brata tragedija nije završila padom Vukovara. Uslijedile su godine neizvjesnosti, čekanja i potrage. Šest dugih godina obitelj nije znala što se dogodilo s njihovim ocem. Svaka vijest, svaki trag, pa i ona koja se poslije pokazala netočnom, budila je nadu da je možda živ. Da će se jednoga dana pojaviti na vratima i vratiti se svojoj obitelji.

- Tekst se nastavlja ispod oglasa -

-Jako je teško ostati bez oca s jedanaest godina, a moj je brat tada imao samo šest. Majka je sa samo 31 godinom ostala sama s nama dvojicom. Šest godina nismo znali što se dogodilo s ocem. Svaka informacija ili dezinformacija davala nam je snagu. Uvijek sam imao barem tračak nade da je tata živ i da će se jednoga dana vratiti. Nažalost, dogodilo se ono najgore. Bio je ubijen – govori Igor.

U njegovim riječima osjeća se bol dječaka koji je godinama čekao oca, ali i duboko poštovanje prema majci koja je nakon njegove smrti morala pronaći snagu za život i odgoj dvojice sinova.

Danas, kada je i sam odrastao čovjek i roditelj, sve više razumije koliko je velika bila njezina žrtva. Sada, iz perspektive oca, jasnije vidi koliko je teško bilo jednoj mladoj ženi, udovici s tek 31 godinom, samoj podizati djecu, nositi se s neizvjesnošću, tugom i svakodnevnim izazovima, a istodobno im pružiti sigurnost i pokazati pravi životni put.

-Uvijek ističem snagu i žrtvu svoje, i svih drugih majki. Ostala je sama s nama dvojicom i izvela nas na pravi put. Tek sada, s odmakom i vlastitim roditeljskim iskustvom, sve više vidim kroz što su prolazile naše majke – koliko je bilo teško tragati za najmilijima, a istodobno podizati djecu koja su odrastala bez oca – ističe Igor.

Otac kojeg nema, a koji je i danas dio njegove obitelji

Vrijeme je prošlo. Igor je odrastao, zasnovao svoju obitelj, oženio se i postao otac dviju djevojčica. No, činjenica da je danas i sam otac ne umanjuje prazninu koju je ostavio čovjek kojega je izgubio kao dječak. Naprotiv, čini je još vidljivijom.

Postoje trenuci u životu kada bi najviše želio nazvati oca, pitati ga za savjet, podijeliti s njim neku radost ili jednostavno čuti njegov glas. Postoje i oni posebni trenuci, poput rođenja djece i njihova odrastanja, u kojima najviše osjeti koliko mu nedostaje. Njegove kćeri neće imati priliku upoznati djeda, ali će odrastati uz priču o njemu.

- Tekst se nastavlja ispod oglasa -

Igor želi da znaju tko je bio njihov djed, kakav je čovjek bio i zašto je ostao u Vukovaru. Želi da razumiju kako njihova mogućnost da danas odrastaju u miru, u svojem gradu i svojoj domovini, nije došla sama od sebe. Iza tog mira stoje životi, žrtve i ljubav ljudi koji su, poput njegova oca, u najtežim trenucima ostali uz druge.

-Drago mi je što danas imam svoju djecu. Nastojim ih odgajati u duhu vrijednosti u kojima sam i sam odrastao. Želim da znaju za svoga djeda, da znaju što je dao za ovu domovinu i zašto su danas u mogućnosti živjeti u miru, u svome gradu. Želim im biti dobar otac, učiti ih životu onako kako su mene učili moji roditelji i nastaviti prenositi ono što su nam ostavili – kaže Igor.

Tako se sjećanje na čovjeka kojega njegove unuke nikada nisu upoznale prenosi s generacije na generaciju. Ne samo kao priča o ratu i smrti, nego kao priča o dobrom čovjeku, ocu, prijatelju i djelatniku bolnice koji nije napustio svoje kolege ni onda kada je znao da je i sam u opasnosti.

Dok se traže nestali, obitelji i dalje čekaju

I dok Igor danas ima svoju obitelj, njegovu radost i dalje prati bol zbog svih onih koji još nisu pronađeni. Za obitelji nestalih rat nije završio. Njihovo čekanje traje desetljećima, a svaka nova informacija nosi istu nadu koju je i njegova obitelj godinama čuvala – nadu da će napokon saznati istinu i pronaći svoje najmilije.

Upravo zato Igor posebno ističe važnost nastavka potrage za nestalima. Smatra kako je u posljednjih pet do šest godina učinjeno mnogo, ali da se na tome ne smije stati. Jer iza svakog nestalog čovjeka stoji obitelj koja zaslužuje odgovor, mjesto na kojem će zapaliti svijeću i mogućnost da nakon toliko godina barem djelomično pronađe svoj mir.

-Nas kao obitelj i dalje najviše žalosti činjenica da nisu pronađene sve nestale osobe. To je jedan od najvećih problema koji je ostao nakon rata. Vidimo da se posljednjih godina puno radi na tom pitanju i dajemo punu potporu tim nastojanjima. Nadam se da će se tako nastaviti i da će sve obitelji napokon pronaći svoje najmilije i svoj mir – poručuje Igor.

Za njega potraga za nestalima nije samo pitanje prošlosti ni obveza prema onima koji su ubijeni. To je pitanje ljudskog dostojanstva, obitelji i prava na istinu. Nitko ne bi smio provesti život čekajući odgovor na pitanje gdje je završio život njegova najbližega.

Da Vukovar bude grad života i budućnosti

Ovogodišnji Dani sjećanja na žrtvu Vukovara privode se kraju. Sutrašnjom misom završit će još jedan niz dana u kojima se cijela Hrvatska prisjećala grada, njegovih branitelja, civila, ranjenika i svih koji su u studenome 1991. godine podnijeli najveću žrtvu. No, sjećanje ne završava posljednjim vijencem, ugašenom svijećom ni posljednjom molitvom.

Za Igora Gavrića ono se nastavlja svakoga dana – u pričama koje govori svojim kćerima, u vrijednostima kojima ih odgaja, u ponosu na oca i zahvalnosti majci koja je nakon tragedije sama nastavila njihov životni put.

I upravo je u tome možda najvažnija poruka njegove priče. Da se ljubav ne prekida smrću, da se uspomena može prenositi i da žrtva dobiva dodatni smisao kada nove generacije iz nje uče kako čuvati mir, poštovati druge i voljeti svoj grad.

- Tekst se nastavlja ispod oglasa -

Vukovar ne smije biti samo grad tuge i sjećanja. On mora biti i grad djece koja odrastaju u miru, mladih koji u njemu vide svoju budućnost, obitelji koje ostaju i života koji se nastavlja. A za one koji još uvijek čekaju svoje najmilije, nada ne smije nestati. Sve dok postoji ijedna obitelj koja ne zna gdje su posmrtni ostaci njezina člana, postoji i obveza da se potraga nastavi.

Igorov otac nije dočekao slobodu u kojoj danas odrastaju njegove unuke. Nije dočekao priliku da ih zagrli, da ih povede ulicama grada za koji je ostao vezan do posljednjega dana. Ali njegova priča živi u njihovu djetinjstvu, u očevu ponosu i u vrijednostima koje im prenosi.

Možda se upravo tako čuva Vukovar – ne zaboravljajući one koji su ga branili i voljeli, ali istodobno gradeći grad u kojem će buduće generacije živjeti, sanjati i ostajati. Grad u kojem će se pamtiti žrtva, ali u kojem će ljubav, mir i nada biti snažniji od boli.

- Oglas -

Posljednje objavljeno

- HRV Oglas -spot_img
- Tekst se nastavlja ispod oglasa -

Povezani članci

- Advertisement -spot_img