Biskup Košić rekao je kako je Vukovar uvijek bio grad posebnoga pijeteta – kao što su to i povijesna mjesta poput grada Zrina, uništenog 1943. ili Gvozdanskoga, koga su branili 1578. hrabri hrvatski vojnici i svi do jednoga izginuli. Vukovar je poput Sigeta, rekao je Košić, a Pečarić je hrabar domoljub koji može biti putokaz svim Hrvatima.
Vukovar je neviđena epopeja, nastavio je Košić, Vukovar je naša suza najgorča, Vukovar je naša rana nezacijeljena, Vukovar je naš ponos i naša najveća nacionalna svetinja. I što ovi bezdušnici uradiše od njega? Umjesto da vidaju rane, umjesto da pomažu i organiziraju čitavu Domovinu da pomogne tom našem simbolu i svetinji, oni su pošli čizmom na njega. Šalju specijalne snage reda, u oklopnim odijelima, sa štitovima i kacigama, oboružane dugim cijevima, da kao neki agresori napadnu. Bože, smiluj se ovoj jadnoj bezdušnoj vlasti i istrgni im mač iz ruku, jer njime mogu ozlijediti djecu, njime mogu raniti majke, njime mogu oskvrnuti duše čiste i malene, Bože, njime mogu onečistiti i upropastiti sebe. Ne dopusti da se to dogodi, zavapio je biskup Košić izrazivši nadu da će ova knjiga pomoći da se ne dogodi daljnje ponižavanje Vukovara, dakle i cijele Hrvatske.
Novinarka Vidović Krišto rekla je kako vukovarski branitelji „ ponovno ulaze u rov i stvaraju državu. Umjesto nas oni ulaze u krvavu bitku protiv udbaške zmije“.
Autor Pečarić rekao je kako danas u Hrvatskoj imamo unutarnju agresiju. Vlast u Hrvatskoj danas sprovodi srpski memorandum 2. Tomislav Josić govorio je o tome kako u stožeru osim Hrvata ima i pripadnika manjina, Srba, Mađara, Rusina i Nijemaca, što govori kako stožer nije protiv prava nacionalnih manjina, a kao glavni problem naveo to što još nisu pronađeni posmrtni ostatci mnogih ubijenih Vukovaraca pa su dvojezične ploče dodatni udarac preživjelim stradalnicima.
