35 godina od žrtve Borova naselja za domovinu
Vukovarac Zlatan Bašić, pripadnik legendarnih Žutih mrava, jedan je od branitelja koji su osobno sudjelovali u obrani Trpinjske ceste i Borova naselja tijekom Domovinskog rata. U Vukovar se početkom srpnja 1991. vratio iz Omiša, gdje je radio kao policajac, a na Trpinjsku cestu stigao je krajem kolovoza, u vrijeme kada su se ondje vodile teške borbe protiv višestruko nadmoćnijih neprijateljskih snaga. Prošao je najteže dane obrane, dvaput je ranjen, sudjelovao u pokušaju proboja, a nakon sloma obrane završio je u srbijanskim logorima. Slobodu je dočekao razmjenom u Nemetinu 14. kolovoza 1992. godine.
U razgovoru za Hrvatski radio Vukovar, u povodu obilježavanja 35. godišnjice žrtve Borova naselja za domovinu, Bašić se prisjetio povratka u rodni grad, suboraca, svakodnevne borbe na Trpinjskoj cesti, zarobljavanja i zatočeništva. Svoje je iskustvo poslije pretočio u knjigu „Trpinjska cesta – groblje tenkova, priča jednog žutog mrava”, nastojeći sačuvati sjećanje na ljude s kojima je dijelio najteže trenutke.
Povratak iz Omiša i dolazak na Trpinjsku cestu
Bašić je 1991. godine radio kao policajac u Omišu. Početak ratnih događanja i sve ozbiljnija situacija u Hrvatskoj potaknuli su ga da se vrati u rodni Vukovar, gdje su mu živjeli roditelji i sestra.
– U to vrijeme bio sam policajac u Omišu, ali već nekako krajem devedesete godine išli smo na teren prema Drnišu i Siveriću i odrađivali terene tu zimu i proljeće. Kako je sve počinjalo s Plitvicama, s Borovom selom, ja sam odlučio da bih radije išao u Vukovar, da ne bih ostao dolje, nego bih išao svojoj kući. Nekako mi je bilo logičnije i normalnije da idem kući. Roditelji su mi tu, sestra mi je tu, tako da bih trebao radije ići kući nego ostati u Omišu – prisjeća se Bašić.
U Vukovar se vratio 1. srpnja 1991. godine, a na Trpinjsku cestu stigao je u kasnim večernjim satima 26. kolovoza, zajedno s pripadnicima Specijalne policije Slavonskog Broda, poznatima kao Šimini anđeli. Prvi susret s položajem obilježila je pogibija Vinka Budimira Slona.
– U Vukovar sam se vratio 1. 7. 1991. godine, a na Trpinjsku cestu dolazim u kasnim večernjim satima 26.8., zajedno s ekipom Specijalne policije Slavonskog Broda, Šiminim anđelima. Vinko Budimir – Slon je poginuo tog dana. Njega je izravno pogidla granata. Ostali su samo stopalo i potkoljenica na licu mjesta. Znači, moj prvi dan na Trpinjskoj cesti, prva slika bila je ta pogibija Vinka Budimira – rekao je Bašić.

Ljudi su bili najveća snaga obrane
Trpinjska cesta u povijesti Domovinskog rata ostala je zapamćena kao Groblje tenkova, mjesto na kojem su hrvatski branitelji zaustavljali i uništavali neprijateljska oklopna vozila. Međutim, Bašić upozorava da se iza tog naziva ne smiju zaboraviti ljudi koji su branili položaje, riskirali vlastite živote i spašavali svoje suborce.
– Danas svi vežu Trpinjsku cestu uz Groblje tenkova. Istina je, uništili smo što tenkova, što transportera, oklopnjaka, ali da nije bilo ljudi, da nije bilo branitelja, ne bi bilo ni Trpinjske ceste. Najvažniji su branitelji koji su bili tu, koji su bili spremni svoj život dati, izaći pred takvu grdosiju od tenka i pokušati je riješiti, zaustaviti neprijatelja, spasiti svog suborca, svog prijatelja – istaknuo je.
Prvi izravan susret s tenkovskom kolonom posebno je zapamtio 14. rujna 1991. godine. Dan je počeo snažnim topničkim i zračnim napadima, nakon kojih je uslijedilo neobično zatišje. U tom je trenutku, kako opisuje, tišina bila jednako zastrašujuća kao i zvukovi granatiranja.
– Iskreno, moj prvi susret s tenkom bio je 14. 9. Taj dan bih opisao kao početak groblja tenkova. Prvo su krenuli avioni, VBR-ovi, minobacači, haubice, tenkovi. Teška artiljerija tukla je po Trpinjskoj cesti i po cijelom Borovu naselju. Morali smo se povući u podrume jer su tukli svim mogućim sredstvima. Nakon toga nastupio je mir, tišina. Odavno nema ptica u Vukovaru, ne čuje se ništa. Kad je tišina, onda je tišina, kao da gledaš televiziju pa ti nestane tona, ali u nekom trenutku počinje se tresti kuća, a ne znaš što se događa. Mogu reći da se treslo baš onako da čovjeka uznemiri. Netko je provirio, pogledao prema Trpinjskoj cesti, znači od Lipovačkog puta prema Bosanskoj ulici nalazila se kolona tenkova u tri reda, nemam pojma koliko ih je bilo, rekao bih 30 komada. Na prvom je bila jugoslavenska zastava.
U tom trenutku prvo što nam pada na pamet jest da se povučemo do Jadranske ulice. Više je bilo tih tenkova i oklopnjaka nego nas u tom trenutku, na mjestu gdje sam ja bio – prisjetio se.
Bašić je poznavao dio branitelja još od ranije, dok je neke upoznao tek na položaju. Posebno pamti pogibiju Zdenislava Eduarda Grgurevića – Grge, prijatelja iz osnovne škole, koji je poginuo 2. rujna 1991. godine. Bio je to trenutak u kojem je prvi put neposredno osjetio da rat znači i gubitak najbližih ljudi.
– Ja sam neke momke znao cijeli život, neke nisam jer sam ja samo osnovnu školu završio u Vukovaru, a srednju sam već završio u Zagrebu. Dok sam još kao dijete sa roditeljima živio i u Njemačkoj, ali mogu reći da su većina prisutnih momaka bili mangupi s Trpinjske ceste. Tako da sam ih poznavao iz priča, što iz Dallasa, što iz takvih sličnih prostora. Posebno se sjećam Grgine pogibije jer je Grga bio moj prijatelj iz osnovne škole. Tada sam prvi put shvatio što znači izgubiti blisku osobu. Potom sam shvatio da u tim trenucima upoznajem ljude s kojima provodim 24 sata dnevno i u njih stjećeš veliko povjerenje. Prije svega tu je bio Marko Babić i Blago Zadro koji je bio čovjek u kojeg se vjerovalo, bio je čovjek od našeg najvećeg povjerenja. To su ljudi koji su za mene bili broj jedan, koji su svojim znanjem, hrabrošću i sposobnošću bili vodilje i simboli Trpinjske ceste – rekao je Bašić.
Žuti mravi i Pustinjski štakori
Bašić je bio pripadnik Žutih mrava, skupine branitelja koja je zajedno s Pustinjskim štakorima djelovala na Lipovačkom putu. Imena tih skupina, kako objašnjava, nastala su spontano, u razgovoru s novinarima, a poslije su postala prepoznatljivi simboli otpora na Trpinjskoj cesti.
Iako se tijekom ratnih dana događalo mnogo toga što bi se moglo opisati kao neobična ili čak duhovita anegdota, Bašić smatra da je najvažnije ono što je povezivalo branitelje, a to je međusobno povjerenje i spremnost na žrtvu.
– Težak je danas dan pa ne bih smio ni nasmijavati, ali stvarno ti ljudi su bili karakter. Bili su ljudi kojima sam ja vjerovao, koji su meni vjerovali i koji su bili spremni dati svoj život za mene, kao što sam ja bio spreman dati za njih i to mi je bilo najvažnije u tim trenucima. Danas je jako teško pronaći osobu kojoj u roku od 10 ili 15 dana možeš imati toliko povjerenje da im možeš u ruke predati svoj život – istaknuo je.
Govoreći o ratu, Bašić se osvrnuo i na strah, osjećaj o kojem se, smatra, nedovoljno govori kada se opisuje hrabrost branitelja. Priznaje da su se bojali smrti, ali i mogućnosti da prežive s teškim tjelesnim posljedicama. Ipak, odgovornost prema ljudima koji su bili uz njih bila je snažnija od straha.
– Ja iskreno mislim da sam se bojao. Iskreno bih rekao da se svi boje smrti i rata, ali mislim da smo se najviše bojali što ako ostanemo teški invalidi. Svi smo mi tada bili jako mladi, mislim da je među nama najmlađi bio Darko Nikšić Ćuran koji je imao 21 godinu, a imamo osjećaj da je bilo najteže razmišljati o teškim ozljedama koje su se mogle dogoditi. Iskreno ću reći da sam se bojao i mislim da je to normalna rekacija svakog čovjeka je rljudi su oko nas ginuli i bili ranjavanji. Sve su to bili naši prijatelji, a znali smo da se to može dogoditi i nama. Trudili smo se ne razmišljati i o sebi jer smo znali da imamo suborce uz nas i da će oni čuvati naš život i mi njihov. Bilo je najvažnije ostati na položaju uz suborce i prijatelje – rekao je Bašić.
Dva ranjavanja na Trpinjskoj cesti
Tijekom obrane Trpinjske ceste Bašić je dvaput ranjen. Prvi put 19. rujna, kada ga je snajperski metak pogodio ispod lijevog uha i prošao kroz vrat, a drugi put 9. studenoga, tijekom pješačkih borbi. Prvo ranjavanje posebno je opasno, a od težih posljedica, kako danas smatra, dijelili su ga tek milimetri.
– To prvo ranjavanje sad kad pričamo izgleda strašno teško. Znači, meni je metak ušao ispod lijevog uha i prošao mi kroz vrat, izašao na kičmu. Kada se to dogodilo poklekno sam i osjeti nešto toplo oko vrata. Na tom mjestu je možda 15 minuta prije poginuo Stjepan Gradečak isto od snajpera. Kada me metak pogodio ja sam pokleknuo, a kasnije su mi ispričali da mi je u tim trenucima jedan jaki šamar udairo Andrija Marić kako bi me pokrenuo, a Tomo Orešković me odvezao u bolnicu.
Drugo ranjavanje bilo je u pješačkoj borbi. Mi smo bili u jednoj, a oni u drugoj kući pa smo se gađali bombama. Jedna bomba uspjela se nekako odbiti, otkotrljati, pala je ispred nas. Imam gelere u bradi, u ramenu, u ruci, ali to je već kraj, svakako tu nije bilo ni opasno jer nije bilo po očima, nije bilo po licu. Nisam išao u Komerc, nego sam ostao i dalje na Trpinjskoj cesti – prisjetio se.
Posljednji dani obrane i pokušaj proboja
Kako se približavao kraj obrane Vukovara i Borova Naselja, položaji su postajali sve teži za održavanje. Branitelja je bilo sve manje, ponestajalo je streljiva i hrane, a neprijateljske snage postupno su zatvarale obruč. Informacije o stanju na drugim dijelovima bojišta bile su oskudne, pa se odluke često donosilo u neizvjesnosti, pokušavajući izdržati još jednu minutu.
– Već je puno ljudi izbačeno iz stroja, puno ljudi je nastradalo, ranjeno. Neki ljudi koji imaju obitelj čak idu prema prema Borovo Commerceu, pokušavaju naći ženu, djecu, roditelje. Bilo nas je sve manje i manje, a njih sve više i više. Sužavala se linija i naravno da je i osjećaj govorio di ih je sve više i više oko nas. Oružija i minicije smo imali sve manje i manje, hrane odavno nismo imali, a ljudi su bili iscprljeni. Mnogi su biliivše puta ranjavani, a nismo imali zamjenu za ranjene i poginule. U pono ljudi se uvukao i strah. Kada su presjekli silos mi smo bili odsječeni i nismo imali nikakve infromacije, ali smo i dalje vjerovali da će se nešto dogoditi i da će stići pomoć. Jednostavno smo se borili iz minute u minutu da preživimo – opisao je tadašnje stanje.
U tim okolnostima Bašić i njegovi suborci razmišljali su i o mogućnosti proboja prema slobodnom teritoriju. Jedan pokušaj završio je tragično, poginulo je nekoliko branitelja, a Bašić i njegova grupa su upali u minsko polje i našla se pod neprijateljskom vatrom, nakon čega su se morali vratiti, nastojeći izvući ranjene suborce.
– Mi smo isto odlučili oići u proboj, bilo je nas torjica iz Borova naselja, nekoliko Tigorva i ekipa iz Našica. Vidjeli smo da se bliži kraj i počeli smo razmišljati o tome. Vuovar za mnoge od tih momaka nije bio njihov grad, a i ja sam davno otišao iz Vukovar pa me ljudi nisu poznavali pa smo razmišljali što će biti ako nas zarobe. Svakako smo razmišljali o proboju. Jedna je ekipa već izašla u proboj prema Bršadinu, a druga je krenula sutradan. Momak koji je vodio tu drugu ekipu vratio se i rekao da su upali u zasjedu i da su izginuli. Nama je tada pala na pamet ideja da pokušamo ići pored Trokutnice, prema Borovu Selu, i tako ih zaobići. Oni su već bili na Trpinjskoj cesti. Gorjele su Lička, Slavonska i Bosanska ulica, ljudi su se povlačili. U pokušaju proboja poginuo je Damir Krsnik iz Tigrova, prošli smo kroz naše minsko polje i došli do njihovog minskog polja. Pokušali smo, ali smo se morali vratiti kroz naše minsko polje, ali bez čovjeka koji je postavljao mine, rekao je.
Predaja i odlazak u logor
Bašić se predao 20. studenoga 1991. godine u tvornici Borovo. Odluku o predaji opisuje u kontekstu nastojanja da se spasi što više ljudi koji su se nalazili u Borovo Commerceu, među njima ranjenici, civili, žene i djeca.
– Tada smo razmišljali da se mi kao branitelji predamo kako bi smo spasili civile, ranjenike, žene i djecu. Kada smo došli u tvornicu i kada je dogovorena predaja ljudi su polako počeli izlaziti iz kombinata, a moj subjektivni osjećaj je da je tamo bilo do pet tisuća ljudi u tome trenutku. Tada sam pomislio da smo napravili dobru stvar i da je sad vrijeme za predaju – ističe Bašić.
Nakon zarobljavanja proveo je ukupno 270 dana u zatočeništvu, najprije u Stajićevu, a potom u Sremskoj Mitrovici. Preživljavanje logorskih dana povezivao je s iskustvima stečenima tijekom policijskog školovanja, ali i okolnostima koje su ga, kako danas smatra, možda zaštitile od prepoznavanja i dodatnog zlostavljanja. Pomoglo mu je i to što je bio mlad, što nije imao obitelj u Vukovaru te što ga nije poznavalo mnogo ljudi izvan njegova dijela Borova Naselja.
– S obzirom na to da sam završio policijsku školu u Zagrebu, nekako sam imao određeno iskustvo. Ne mogu reći vojno iskustvo, ali naučio sam neke stvari. Imao sam predavače koji su završili vojne akademije. Mislim da sam tijekom cijelog rata imao koristi od onoga što su mi prenijeli. To mi je, na neki način, spasilo život. Bilo je važno i to što se nisam volio fotografirati, nisam se htio slikati. Imali smo neke fotografije koje su ostale u lokalu Black and White. Kada smo došli u Mitrovicu, te su fotografije osvanule u logoru. Sreća je i da su roditelji u rujnu izašli iz Vukovara i otišli u Omiš, sestra je otišla s njima. Bila je deset godina mlađa od mene, imala je dvanaest godina. Nisam imao nikoga više od obitelji u Vukovaru, tako da nisam imao dodatni teret razmišljati što će biti s njima i hoće li preživjeti. I zbog toga mi je bilo puno lakše izdržati logor.

Razmjena u Nemetinu i povratak slobodi
Nakon 270 dana zatočeništva Bašić je 14. kolovoza 1992. godine razmijenjen u Nemetinu. Vijest o razmjeni i spoznaja da nitko neće ostati u logoru donijele su veliko olakšanje, a doček u Osijeku ostao mu je u sjećanju kao jedan od najljepših životnih trenutaka. Ipak, radost zbog povratka slobodi bila je pomiješana s boli i neizvjesnošću obitelji koje su još tragale za svojim nestalima.
– Prvo si sretan. U logoru, kada se proširila vijest da će biti razmjena, da idemo svi i da više nitko ne ostaje, da nema mogućnosti da netko ostane, prvo osjetiš sreću i olakšanje. Ako ćemo se prisjetiti dočeka u Osijeku, tog veselja, to je vjerojatno jedan od najljepših događaja, odnosno doživljaja koje sam imao u životu. Onda opet vidiš neku tablu, neko ime i prezime. Prepoznaješ to ime i prezime, znaš da je ta osoba bila u Vukovaru, ali nisi siguran gdje i što se s njom dogodilo. Znači, nekome je to sreća i veselje, a nekome patnja jer ne zna gdje je njegov bližnji, što se dogodilo i gdje je završio. Tako da se u tim trenucima isprepliću svakakvi osjećaji – rekao je.
Knjiga kao trajno sjećanje na suborce
Svoje ratno iskustvo i sjećanja na ljude s kojima je branio Trpinjsku cestu Bašić je odlučio sačuvati u knjizi „Trpinjska cesta – groblje tenkova, priča jednog žutog mrava”. O zapisivanju je razmišljao još tijekom zatočeništva, a godinama je bilježio događaje i imena ljudi koji su obilježili njegov ratni put.
– Iskreno, o tome sam razmišljao još u logoru. Mislio sam da bih možda sve to trebao zapisati. Godinama sam, možemo slobodno reći više od trideset godina, nešto malo zapisivao. Nekad bih napisao nešto pa onda dugo ništa, ali kroz sve to vrijeme ostali su mi ti ljudi, njihova imena, prezimena i lica. Sve mi je to ostalo zapisano u sjećanju tako da ih mogu vidjeti u svakom trenutku. Kada danas spomenemo bilo koje ime iz te ekipe, Žutih mrava ili Pustinjskih štakora, istoga trenutka vidim tog čovjeka, vidim njegov osmijeh i sve ostalo. To mi je bilo nešto posebno – rekao je Bašić.

„Naša je obveza govoriti zbog svih njih”
Na kraju razgovora Bašić je poručio kako je obveza preživjelih branitelja govoriti o onima koji su poginuli, umrli ili nestali, ali i o ljudima koji su odvedeni u logore i preživjeli zatočeništvo. Smatra da se imena branitelja moraju sačuvati od zaborava jer je njihova žrtva temelj slobode u kojoj danas živimo.
– Danas se sjećamo svih onih koji su poginuli, koji su umrli, ali i onih koji su nestali. Isto tako sjećamo se i ljudi koji su odvedeni u logore i koji su ih preživjeli. Naša je obveza govoriti, ne zbog sebe, nego zbog svih njih. Kao što sam pokušao i u knjizi, nastojim spomenuti sve svoje suborce kako bi se znalo da su to ljudi koji su bili pravi branitelji Trpinjske ceste i koji su dali svoje živote za našu slobodu. Moramo znati da je ta naša sloboda plaćena životima hrvatskih branitelja. To moramo poštovati, a mladi će sami procijeniti i odlučiti jer i ja sam tada bio mlad, imao sam 22 godine. Volio sam iste stvari koje i današnja mladost voli. Ali znam što je trebalo učiniti i znam da bi i današnja mladost tako postupila – poručio je Zlatan Bašić.
SNIMKU gostovanja Zlatana Bašića u programu HRV-a možete poslušati na playeru ispod teksta.


