Unatoč naletima kiše, Hrvatska je ponovno hodala za Vukovar. Među približno 70 tisuća hodočasnika bili su branitelji, obitelji poginulih, bivši suborci, motoristi, mladi i brojni građani iz svih krajeva Hrvatske, ali i inozemstva. Njihove priče povezuje isto – zahvalnost onima koji su dali živote za slobodu i odlučnost da se njihova žrtva nikada ne zaboravi.
Ni kiša, ni hladnoća, ni dug put nisu ih zaustavili. U Vukovar su i ove godine pristizali iz svih dijelova Hrvatske, iz susjednih zemalja i inozemstva, kako bi sudjelovali u Koloni sjećanja i odali počast žrtvi grada koji je prije 35 godina postao simbol otpora, stradanja i slobode. Prema službenoj procjeni Grada Vukovara, u ovogodišnjoj Koloni sjećanja sudjelovalo je oko 70 tisuća hodočasnika.
Iza svakoga od njih bila je neka osobna priča, uspomena, izgubljeni prijatelj ili suborac, obiteljska veza s Domovinskim ratom ili jednostavno osjećaj zahvalnosti prema onima koji su omogućili da danas živimo u slobodnoj Hrvatskoj.
Stjepan Novak stigao je iz Čakovca kako bi odao počast poginulima, ali i svima onima koji su preživjeli vukovarsku tragediju.

– Srce uvijek boli kada se dođe ovdje. Kolona je svake godine sve veća, a posebno mi je drago što ima puno mladih koji podržavaju ovo. Njima poručujem da nastave čuvati sjećanje na naše poginule branitelje jer su oni dali svoje živote za Hrvatsku i omogućili nam da danas dobro živimo“, rekao je Novak.
Za Vedrana Radošića, koji živi u Klagenfurtu u Austriji, a podrijetlom je iz Zagreba, 18. studenoga ima i posebno osobno značenje. Svake godine dolazi u Vukovar, a ove je godine prvi put stigao s motokaravanom. Put je bio naporan, ali, kaže, svaki je kilometar imao smisla.
Naime, upravo na 18. studenoga rođena je njegova starija kći. Tako se toga datuma u njegovu životu isprepliću tuga zbog Vukovara i radost zbog rođenja djeteta. No, u grad ga vraćaju i uspomene na prijatelje i suborce koji su poginuli ili nestali.

Na pitanje prolazi li tuga s godinama, odgovara kako ne prolazi i nikada neće proći.
– Kada dođete, vraćate se u jednu prošlu stvarnost koju bi bilo bolje zaboraviti, ali je nemoguće zaboraviti. Ne treba zaboraviti, ali treba oprostiti – kaže Radošić, dodajući kako ga posebno zabrinjavaju odnosi i događaji koji, prema njegovu mišljenju, pokazuju da ratne rane još nisu zatvorene.
DOLAZE ZBOG SUBORACA I PRIJATELJA
Za Matu Benića iz Ilače Vukovar nije samo mjesto komemoracije. Upravo je ovdje započeo svoj policijski put, a među poginulima je i mnogo njegovih kolega.
– Ovaj grad mi puno znači. Puno mi je kolega ovdje poginulo, puno ih je ostalo. Zbog njih dolazim svake godine i dok god budem mogao, dolazit ću – poručuje.
Trideset pet godina poslije Vukovar vidi kao mnogo ljepši grad koji se obnavlja i razvija. Posebno ga raduje što u Koloni sjećanja sudjeluje sve više mladih.
– Mi smo nekada stvarali ono što oni danas prihvaćaju. Kada se okrenem i pogledam kolonu, kada vidim te mlade, ničega mi nije žao – ističe Benić.
Slične osjećaje dijele i članovi Udruge dragovoljaca iz Solina. Već dugi niz godina organizirano dolaze u Vukovar, a budući da su i sami prošli rat, ovi su im dani posebno emotivni.
Za njih je 18. studenoga dan ponosa i sjećanja na teške dane koje je hrvatski narod proživio, ali i svojevrsna obveza prema budućnosti.
– Drago nam je što ima dosta mladih i što nastavljaju naš put. To je zalog za budućnost naše mlađe generacije – poručuju.
VUKOVAR JE DANAS GRAD NOVIH POČETAKA
Među sudionicima Kolone bili su i oni koji u Vukovaru žive i grade svoju budućnost. Domagoj iz Vukovara ističe kako se današnji osjećaji ponosa i tuge isprepliću s pogledom na grad koji se nakon ratnog razaranja ponovno izgradio.

– Grad se izgradio, ima posla, puno mladih obitelji se vraća i dolazi, grad se razvija. Jedan od razloga zašto sam ostao ovdje sa svojom obitelji upravo su nove mogućnosti i novi početak – kaže Domagoj.
Gabrijela, koja je stigla iz Orašja, ističe zahvalnost i radost zbog velikog odaziva građana.
– Drago nam je što se ovako puno ljudi okupilo i mislim da je ovo dan koji treba pamtiti – poručuje.
PRIČA SE MORA PRENOSITI NA MLADE
Posebnu sliku ovogodišnje Kolone sjećanja činili su motoristi koji su u Vukovar stigli iz udaljenih krajeva Hrvatske. Zvonimir Kujundžić, član Motokluba Omiški gusari, sudjeluje u karavani Prevlaka – Vukovar, koja kreće s Korčule, spušta se do Prevlake, a potom motorima nastavlja put prema gradu heroju.

Za njega je najvažnije da ljudi dolaze i da znaju što se dogodilo.
– Grad je obnovljen i napredovao, sve to skupa lijepo izgleda i okupilo se mnogo ljudi. Bitno je da ljudi dolaze, da se ne zaboravi i da su svjesni onoga što se dogodilo. Ako mi prestanemo dolaziti ovamo i zaboravimo ovaj dan, onda nema više pomoći nikome – upozorava Kujundžić.
Ove je godine poveo i sina jer smatra kako je upravo na starijim generacijama odgovornost da mladima prenesu istinu o Domovinskom ratu.
– Na nama starijima je da mlađe generacije upućujemo i educiramo. Mladi su danas u nekom drugom svijetu i možda ne prate toliko vijesti ni politička događanja, ali mi smo ti koji im moramo prenijeti ono što se dogodilo. Inače se sve to može zaboraviti – ističe.
Za Mirjanu Šimunović, koja je stigla iz Dalmacije, ovo je prije svega tužan dan i prilika da se oda počast onima kojih više nema.

– Umorni smo, ali smo upravo zbog njih došli odati im počast. Jako je tužno i teško, ali neka se više nikada ne ponovi – poručuje.
S posebnim osjećajima u Vukovar su stigli i veterani 4. gardijske brigade iz Metkovića. Goran Vujinac ističe kako su tuga i bol i dalje prisutne, osobito zbog nestalih za kojima se još traga i čija sudbina nije razriješena.
Ipak, današnji Vukovar vidi kao lijep grad koji ima budućnost. Smatra kako bi ga građani iz svih dijelova Hrvatske trebali češće posjećivati, upoznavati njegovu povijest i svojim dolaskom pokazati koliko im znači.
SEDAMDESET TISUĆA RAZLOGA ZA SJEĆANJE
Od Čakovca do Metkovića, od Solina i Orašja do austrijskog Klagenfurta, ovogodišnja Kolona sjećanja ponovno je pokazala da Vukovar nije samo grad svojih stanovnika, nego mjesto duboko utkano u kolektivno pamćenje Hrvatske.
Za jedne je to povratak na mjesta na kojima su izgubili prijatelje i suborce, za druge prilika da zahvale generaciji koja je podnijela najveću žrtvu, a za mlade susret s poviješću koju nisu osobno proživjeli, ali je imaju obvezu upoznati i prenositi dalje.
Oko 70 tisuća ljudi, prema procjeni Grada Vukovara, unatoč kiši i hladnoći, ponovno je poslalo istu poruku: žrtva Vukovara nije zaboravljena.
I dok se grad danas obnavlja, razvija i okreće budućnosti, sjećanje na studeni 1991. ostaje njegova trajna opomena, ali i temelj zajedništva koje se svake godine iznova potvrđuje dolaskom ljudi iz cijele Hrvatske i šire.


