Ravnatelj Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskoga rata (HMDCDR) Ante Nazor iznio je u razgovoru za Hinu ključne podatke o stradanju grada, omjeru snaga i zatočenicima srpskih logora, istaknuvši kako je slom obrane bio posljedica goleme neprijateljske nadmoći, a ne izostanka pomoći državnog vrha.
U posljednjem tjednu opsade Vukovara, od 13. do 20. studenoga 1991. godine, smrtno je stradalo oko 750 ljudi, a samo u zadnja tri dana, nakon konačnog sloma obrane i predaje posljednje veće skupine hrvatskih branitelja, ubijeno ih je oko 640. Podatke je u razgovoru za Hinu iznio ravnatelj HMDCDR-a Ante Nazor, upozorivši da je među poginulima i nestalima 33 djece i maloljetnika, dok je na području vukovarske općine tijekom 1991. i 1992. stradalo gotovo 11 posto od ukupno 384 u ratu ubijene djece u Hrvatskoj.
Nazor podsjeća i na često prešućene zločine tijekom 1992. u okupiranom Vukovaru, kada su srpski ekstremisti ubili četvero hrvatske djece – Martinu Štefančić, braću Damira i Daria Pakšeca te Franju Matijevića zajedno s članovima njihovih obitelji – dok je troje djece srpske narodnosti stradalo nesretnim slučajem od zaostalih mina.
Žilav otpor zaustavio prodor prema Zagrebu
Prema podacima HMDCDR-a, tijekom bitke za Vukovar poginulo je oko 2400 civila i hrvatskih branitelja, uključujući 320 nestalih iz samoga grada. Grad i Bogdanovce branilo je ukupno oko 4000 pripadnika postrojbi, logistike i medicinskog osoblja, no s oružjem ih ni u jednom trenutku nije bilo više od 1800 do 2000.
Nasuprot njima, agresorske snage u istočnoj Slavoniji imale su više od 60.000 ljudi te stotine tenkova, transportera i topničkih oruđa. Usprkos tome, žilav otpor branitelja bio je od presudne strateške važnosti jer je onemogućio neprijatelju daljnje napredovanje prema Zagrebu. Srbijansku okupaciju u gradu je 19. studenoga 1991. dočekalo oko 14.100 civila, pri čemu je vukovarska bolnica odigrala herojsku humanitarnu ulogu. Nakon pada grada u srbijanske je logore odvedeno oko 2890 osoba, što čini 37 posto svih kasnije razmijenjenih zatočenika.
Odbacivanje teze o izdaji i kritika Haaškom sudu
Nazor decidirano odbacuje tvrdnje da državni vrh nije želio pomoći Vukovaru, ocjenjujući ih namjerno ubačenim dezinformacijama. Naglašava kako je za pomoć gradu ustrojena Operativna grupa HV-a Vinkovci, Vukovar i Županja, no bez ratnog zrakoplovstva, uz UN-ov embargo na oružje i nedostatak streljiva, Hrvatska se nije mogla obraniti od višestruko nadmoćnijeg agresora.
Zaključno je izrazio nezadovoljstvo radom Međunarodnog kaznenog suda u Den Haagu, ocijenivši da je Sud propustio primjereno kazniti vrh JNA, njezinu kontraobavještajnu službu te srbijansko vodstvo za razaranje i zločine počinjene u Vukovaru.


