Tri žene, jedna odluka – ostati uz ranjene do posljednjeg dana

- Tekst se nastavlja ispod oglasa -

Dok su mnogi napuštali razrušeni grad, one su ostale uz ranjenike. Bez dovoljno lijekova, zavoja, hrane i vode, u bolnici koja je svakodnevno bila pod granatama, obavljale su svoj posao i čuvale ljudske živote. Trideset pet godina poslije, kao dio generacije ratne bolnice, predvodile su Kolonu sjećanja.

Nisu nosile puške, ali su svakodnevno bile na prvoj crti obrane ljudskog života. Njihovo oružje bili su znanje, stručnost, požrtvovnost i nevjerojatna snaga da, unatoč svemu, nastave dalje. Rozalija Jakumetović, Agneza Aleksijević i Smilja Petrićević tri su žene čije su životne priče zauvijek obilježene ratnom 1991. godinom i vukovarskom bolnicom u kojoj su ostale do njezina pada.

Ove godine, kada su djelatnici ratne bolnice predvodili Kolonu sjećanja, njihovi koraci prema Memorijalnom groblju bili su mnogo više od odavanja počasti. Bili su povratak u vrijeme boli, straha, neizvjesnosti, ali i ponosa zbog svega što su zajedno izdržali.

JEDNA FARMACEUTKINJA ZA SVE

Rozalija Jakumetović bila je jedina od četrdeset farmaceutskih tehničara koja je ostala u ratnoj bolnici do samoga kraja. Njezin posao nije bio samo izdavanje lijekova. Brinula se o zavojnom materijalu, antibioticima i drugoj medicinskoj opremi, pripremala sve što je bilo potrebno liječnicima i ranjenicima, ne samo u bolnici nego i u skloništima te među braniteljima.

– Kako je opsada odmicala, zalihe su se gotovo potpuno iscrpile. Sredinom listopada ponestajalo je lijekova i zavoja, a pomoć je povremeno stizala iz Osijeka, kada su poljoprivrednim zrakoplovima izbacivani paketi s medicinskim potrepštinama- ispričala je hodajući danas u Koloni sjećanja.

U tim su se paketima nalazili i strani lijekovi, pa je Rozalija dobila još jedan važan zadatak – prevoditi njihove upute kako bi liječnici mogli odrediti odgovarajuće terapije.

– Nestašica je bila toliko velika da se ponekad jedna tableta dijelila na dva pacijenta. Lijekovi protiv bolova čuvali su se za najteže ranjenike, prema procjeni liječnika. U takvim okolnostima svaki je lijek bio dragocjen, a svaka odluka važna – ispričala je .

‘OSTALA SAM SRCEM’

- Tekst se nastavlja ispod oglasa -

Agneza Aleksijević, danas docentica i doktorica znanosti, u ratnoj je bolnici bila operacijska sestra i instrumentarka. U Vukovaru je ostala sa suprugom, ortopedom, svjesna da je njihova pomoć potrebna ljudima koji nisu imali kamo otići.

Od približno 950 zaposlenih u Medicinskom centru Vukovar, u bolnici ih je na kraju ostalo tek oko 120. U gradu je, procjenjuje, ostalo oko 15 tisuća ljudi.

– Ostali smo srcem. Ostali smo zbog tih ljudi jer što bi se dogodilo da su svi otišli – prisjeća se.

Svakodnevica je bila obilježena granatiranjem, ranjenicima, nedostatkom hrane i vode. No, kaže, toliko su bili zaokupljeni poslom da nisu imali vremena razmišljati o gladi, žeđi ili vlastitoj sigurnosti.

Tri mjeseca nije se okupala. Hranu je sanjala. Vodu je dobivala na kapaljku, a i ono malo što su imali moralo je biti dovoljno za preživljavanje.

Ipak, sve bi zaboravila kada bi stigao ranjenik. Njegova bol i potreba za pomoći bile su važnije od njezine gladi, umora i straha.

- Tekst se nastavlja ispod oglasa -

– To nas je valjda držalo i tjeralo. Moraš, moraš, moraš dalje. I tako sve do 18. studenoga – govori Agneza.

Na pitanje bi li, s današnjim iskustvom, ponovno ostala, odgovorila je bez imalo dvojbe:

– Ja bih to opet ponovila da treba. Ne bih dvojila ni sekunde. Mogla sam i ja otići, mogao je i moj suprug otići, ali nismo. I opet bih ostala – naglašava.

NISU NOSILE PUŠKE, ALI SU SPAŠAVALE ŽIVOTE

Smilja Petrićević i danas radi kao medicinska sestra, a 1991. godine bila je jedna od onih koje su ostale uz ranjenike u najtežim trenucima obrane grada.

Hodajući ove godine na čelu Kolone sjećanja, osjećala je ponos. Posebno zato što su, kako kaže, djelatnici ratne bolnice napokon dobili priliku da se čuje i njihova priča.

– Iako su ljudi bili na ratištu, i mi smo puno doprinijeli. Nismo bili s puškom, ali smo pomogli ljudima u najtežim trenucima, podržali ih i liječili njihove rane, i fizičke i psihičke – ističe.

U ratnim okolnostima, kada je i njihov vlastiti život svakodnevno bio ugrožen, nije bilo vremena za razmišljanje o sebi, obitelji ili prijateljima.

– Nisi stigao jednostavno. Nisi stigao – kratko opisuje dane u kojima su obveze i potrebe ranjenika bile ispred svega.

Danas na to vrijeme gleda s drukčijim osjećajima, svjesna da ju je iskustvo zauvijek promijenilo. Život je, kaže, drukčiji od onoga kakvim ga je zamišljala, ali unatoč svemu, u njezinu sjećanju ostaju i lijepa iskustva.

- Tekst se nastavlja ispod oglasa -

– Mi smo kao Feniks – poručuje.

NJIHOVI KORACI, NJIHOVA PRIČA

Tri žene, tri različita radna mjesta u ratnoj bolnici, a jedna zajednička sudbina. Rozalija je brinula da lijekovi i medicinski materijal stignu do onih kojima su bili najpotrebniji. Agneza je u operacijskoj sali pomagala liječnicima spašavati živote, a Smilja je kao medicinska sestra bila uz ranjenike u njihovim najtežim trenucima.

Danas, 35 godina poslije, ponovno su zajedno koračale Vukovarom, ovoga puta na čelu Kolone sjećanja. U mislima nisu bile samo one koje su preživjele, nego i njihove kolegice i kolege koji nisu dočekali slobodu – medicinske sestre, tehničari i liječnici ubijeni nakon pada grada, kao i nestali djelatnici bolnice.

Njihova priča podsjetnik je da obrana Vukovara nije bila samo priča o onima koji su nosili oružje. Bila je to i priča o ljudima u bijelim kutama, o neprospavanim noćima, improviziranim operacijskim salama, posljednjim zalihama lijekova i odluci da se ne napusti čovjek kojemu je pomoć potrebna.

Ove godine njihovi su koraci predvodili tisuće ljudi prema Memorijalnom groblju. A njihova svjedočanstva podsjećaju da se Vukovar branio i spašavanjem života – sve do posljednjega dana.

- Oglas -

Posljednje objavljeno

- HRV Oglas -spot_img
- Tekst se nastavlja ispod oglasa -

Povezani članci

- Advertisement -spot_img