-”Bog je dobar, Bog je velik. Hvala ti za hranu, i ja ću biti zahvalan još više ako nam mama naruči sladoled za desert. I sloboda i pravda neka bude svakome! Amen!”
Čuli smo smijeh za okolnim stolovima, a jedna je starija gospođa komentirala ovako:
-” Djeca danas ne znaju što je lijepa molitva. Tražiti od Boga sladoled! Svašta!”
Kada je ovo čuo, moj je maleni sinčić bojažljivo upitao:
-“Što sam pogriješio? Zar se sada Bog ljuti na mene?” i zaplakao.
Nakon što sam ga primila u naručje i pokušala uvjeriti da je sve bilo savršeno i da Bog zasigurno nema razloga biti ljut, jedan je postariji gospodin pristupio našem stolu, prignuo se i potiho se obratio mom sinu:
-“Ja znam da se tvoja molitva Bogu jako svidjela.”
-“Zaista?”-iznenadio se dječak.
-“Vjeruj mi.”, I zatim je, teatralno se okrenuvši prema postarijoj gospođi koja je sve započela, nastavio: “Šteta što ona nikada nije zatražila sladoled od Gospodina.
Ponekad je dobro pojesti malo sladoleda - za dušu. “
Naravno, ja sam djeci za desert naručila sladoled. Moj se sin za trenutak zamislio, a onda je učinio nešto što neću zaboraviti dok živim: spustivši se sa stolice, ručicama je obuhvatio svoju staklenu čašu sa sladoledom i bez riječi krenuo prema stolu gdje je sjedila postarija gospođa.
Ljubazno se nasmiješio i rekao:
- ”Ovo je za vas. Malo sladoleda liječi dušu, a moja je za sada u dobrom stanju.”
Duhovnu misao pripremio je fra Ivica Jagodić.
