Najveći udar pogodio je Vlašku i Draškovićevu ulicu gdje je poginulo pet građana. Nakon napada veliku opasnost za Zagrepčane predstavljali su neeksplodirani zvončići rasuti po gradu. Sljedećeg dana napad je ponovljen, a ovoga puta stradali su Hrvatsko narodno kazalište, Dječja bolnica u Klaićevoj, Akademija za kazališnu i filmsku umjetnost, Dom umirovljenika Centar te stambene zgrade uglavnom u središtu grada. Nekoliko je osoba ozlijeđeno i na području Kozari Boka i postrojenja Chromos.
Među sedam osoba koje su poginule u napadima na Zagreb 2. i 3. svibnja 1995. su: Ivan Brodar, Damir Dračić, Stjepan Krhen, Ivanka Kovač, Ana Mutevelić, Ivan Markulin i Luka Skračić, a ranjeno je njih 204.
Tadašnji vođa srpskih pobunjenika Milan Martić svoju je odgovornost javno priznao u Kninu, a još ranije, u veljači 1995., poručivao je kako ih nitko ne može spriječiti da tuku po Zagrebu, Osijeku, Vinkovcima, Zadru, Karlovcu, Splitu i drugim gradovima. Drugog dana napada na TV-u je izjavio da je naredio granatiranje Zagreba.
Međunarodni sud u Haagu Martića je, uz ostalo, i zbog zapovijedi da se u svibnju 1995. raketama napadne Zagreb pravomoćno osudio za ratni zločin na 35 godina zatvora. Osuđen je i zbog progona, ubojstava, mučenja, deportiranja i ostalih zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja rata počinjenih početkom '90-ih protiv Hrvata i ostalih nesrba u Hrvatskoj.
U spomen na žrtve napada, Zagreb je 2007. prostor na uglu Vlaške i Draškovićeve ulice imenovao Trgom svibanjskih žrtava 1995.