U sklopu programa obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991.-2021. godine u Nacionalnoj memorijalnoj bolnici Vukovar održava se XVII. Znanstveno – stručni simpozij „Ratna bolnica Vukovar 1991. - dr. Juraj Njavro”.

Udruga hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990.-1991. i Nacionalna memorijalna bolnica organizatori su ovoga simpozija, a pokrovitelji su Ministarstvo zdravstva, Ministarstvo hrvatskih branitelja, Akademija medicinskih znanosti Hrvatske, Hrvatski liječnički zbor, Hrvatska liječnička komora, Hrvatska komora medicinskih sestara, Vukovarsko – srijemska županija i Grad Vukovar.

Tijekom trajanja simpozija bit će održan niz stručnih predavanja vezano za opće i specijalističke djelatnosti za vrijeme trajanja Domovinskog rata.

- Kažu da smo tada bili sjajan orkestar, a bili smo jer su sve službe dale maksimalan obol. Nije to bila samo ratna kirurgija već treba spomenuti i sve one žene koje su hladnom vodom prale krvavo rublje, spremačice, sestre i tehničare. Svi smo bili s jednom željom, da svakom ranjeniku pružimo pomoć. U vukovarsku bolnicu primljeno je 250 ranjenih osoba, a mi smo u tom periodu savladali sve ratne i kirurške tehnike, jer do tada se nitko prije nije susretao s takvim ranama. No, ono što je kasnije nastupilo su eksplozivne rane, koje nisu bile ni približne prethodnim situacijama. Tu smo se morali uhodati i svi su sjajno odrađivali posao. Ono što moram naglasiti je da se nije pitalo za radno vrijeme, glad i žeđ, svi su radili bez pitanja i pogovora. Onda kada se kukuruznim putem više nije mogla dobivati pomoć, tada smo počeli sve smanjivati jer smo bili žestoko pogođeni i tada smo započeli s improvizacijom kako bi spasili živote – rekao je Zoran Aleksijević, ortoped i traumatolog u NMB Vukovar i pomoćnik za kvalitetu.

Zamjenik župana Vukovarsko-srijemske županije Franjo Orešković istaknuo je kako je vukovarska bolnica za vrijeme Domovinskog rata bila utjeha i nada svim ranjenicima i stanovništvu.

- Svi mi znamo što je vukovarska bolnica značila 1991. godine. Ona je bila svjetionik, spas, nada, utjeha svim ranjenicima, braniteljima, stanovništvu. Nažalost, nakon privremene okupacije i ulaska takozvane JNA, teritorijalaca, četnika počinjeni su jedni od najtežih zločina nakon Drugog svjetskog rata. Trideset godina je prošlo. Tuga i bol ne prestaju, ali isto tako svjesni smo da moramo krenuti dalje ne samo zbog žrtve svih naših poginulih, ubijenih i nestalih hrvatskih branitelja i civila nego i zbog naše budućnosti, odnosno budućnosti naše djece - rekao je Orešković.

Filip Sušac, zamjenik gradonačelnika Grada Vukovara naglasio je nadljudske napore koje su djelatnici bolnice u teškim danima ulagali u svoj rad.

- Vukovarska bolnica fenomen je Domovinskog rata, medicinskog dostignuća i napora koji se uložio kako bi se preživjeli spasili. Ovaj simpozij bitan je u današnje vrijeme kada se suočavamo s koronavirusom, jer kada usporedimo sva svjedočanstva, stručne i znanstvene radove u kojima saznajemo s kojim resursima su radili naši liječnici, medicinske sestre i osoblje, a u kojim uvjetima danas rade. Možemo se samo zapitati i razmisliti o toj činjenici, koji su nadljudski napori tada uloženi - rekao je Filip Sušac, zamjenik gradonačelnika grada Vukovara.

Dragana Jurčević, vježbenica u vukovarskoj bolnici za vrijeme ratnih događanja prisjetila se svojega iskustva i rada s ranjenicima i bolesnicima.

- Za vrijeme rata, 1991. godine započela sam raditi kao vježbenik u medicinsko biokemijskom laboratoriju našeg Medicinskog centra Vukovar. Laboratorij se nalazio u suterenskom dijelu bolnice, dosta je granata padalo tako da se rad laboratorija sveo na minimum. Radile su se neke osnovne pretrage, nešto što se moglo, koje su mogle promatrati ima li nekakvih upalnih procesa u organizmu jer u ono vrijeme ranjenici su bili manje-više nepokretni ili su imali katetere i krenula je sepsa koja je ugrožavala živote. Malim pretragama pokušali smo koliko-toliko iznijeti situaciju. Većinski dio laboratorija u vrijeme ratnog razaranja nije bio funkciji, tako da sam radila i na prijemu ranjenika. To je jedan dio mog života koji stvarno ne bih poželjela nikome. Čovjek se trudi nastaviti dalje i živjeti dalje s tim svim, na neki način to i zaboraviti, a život ide dalje i nadam se da to neće ponoviti - rekla je Dragana Jurčević, vježbenik u vukovarskoj bolnici za vrijeme ratnih događanja.