Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod Spomen-križa u vukovarskom naselju Lužac obilježena je 35. godišnjica sloma obrane ovog prigradskog naselja. U napadu i nakon okupacije Lušca 2. studenoga 1991. godine ubijeno je 69 hrvatskih branitelja i civila. Pad naselja označio je jednu od ključnih prekretnica u obrani Vukovara, a tri i pol desetljeća poslije obitelji žrtava i dalje čekaju pravdu i odgovore o sudbinama svojih najmilijih.
Trideset pet godina nakon jednog od najtežih dana u novijoj povijesti Vukovara, Lužac je ponovno bio mjesto okupljanja obitelji poginulih, branitelja, predstavnika institucija i građana koji su došli odati počast ubijenim braniteljima i civilima. Kod Spomen-križa položeni su vijenci i zapaljene svijeće u spomen na 69 žrtava čiji su životi ugašeni u studenome 1991. godine.
Obilježavanju su nazočili gradonačelnik Vukovara Marijan Pavliček, župan Vukovarsko-srijemske županije Ivan Bosančić, članovi Savjeta za branitelje Grada Vukovara, obitelji stradalih i suborci.
Pad Lušca nije bio samo gubitak jednog naselja. Bio je to trenutak koji je presudno promijenio obrambenu situaciju u Vukovaru. Izbijanjem neprijateljskih snaga na Priljevo i obalu Dunava hrvatski branitelji Vukovara i Borova naselja ostali su razdvojeni, a obrana grada presječena na dva dijela. Time je dodatno otežana komunikacija, opskrba i mogućnost daljnjeg pružanja otpora.
„Obični ljudi koji su uzeli oružje kako bi obranili svoje obitelji“
O razmjerima tragedije i značaju obrane Lušca govorio je župan Ivan Bosančić, istaknuvši iznimnu hrabrost malobrojnih branitelja koji su se suprotstavili daleko nadmoćnijem neprijatelju.
Kako je naglasio, riječ je bila o običnim ljudima, radnicima i poljoprivrednicima, koji nisu bili profesionalni vojnici, ali su u najtežim trenucima odlučili stati u obranu svojih domova i obitelji.
Upravo su ti ljudi, vođeni ljubavlju prema svojim bližnjima i rodnom gradu, postali simbol otpora i hrabrosti. Njihova žrtva, poručeno je, ne smije biti zaboravljena, a njihovo herojstvo mora ostati trajna vrijednost koju će se prenositi budućim generacijama.
Gradonačelnik Marijan Pavliček podsjetio je kako je pad Lušca označio početak sloma obrane Vukovara. Neprijateljske snage izlaskom na Dunav presjekle su obranu grada i odvojile Borovo naselje od ostatka Vukovara, čime je obrambeni položaj hrvatskih branitelja postao gotovo neodrživ.
Posebno je upozorio na činjenicu da za počinjene zločine ni nakon 35 godina nije odgovarao odgovarajući broj počinitelja.
Govoreći o otvorenim pitanjima Domovinskog rata, istaknuo je očekivanje otvaranja arhiva, prije svega onih koji bi mogli pomoći u rasvjetljavanju sudbina nestalih hrvatskih branitelja i civila, kao i rješavanja pitanja ratnih odšteta za hrvatske logoraše. Naglasio je kako su to pitanja koja i dalje opterećuju odnose Hrvatske i Srbije te na koja obitelji žrtava imaju pravo dobiti odgovore.
lija Martić: Borili smo se dok smo imali municije
Koliko je obrana Lušca bila teška i koliko su branitelji bili izloženi napadima, posvjedočio je Ilija Martić, jedan od zapovjednika obrane naselja.
Prisjetio se kako je napad najprije započeo topničkim djelovanjem, kojim su neprijateljske snage pripremale teren za pješački prodor. Nakon toga uslijedile su borbe i povlačenje branitelja prema središtu naselja.
– Najprije su nas gađali topničkim oružjem kako bi pripremili teren za upad, što su 2. studenoga i učinili. Mi smo se borili i povukli u centar. Držali smo dio, onda sam ja bio ranjen. Borili smo se dok smo imali municije – prisjetio se Martić.
Njegovo svjedočanstvo podsjeća na uvjete u kojima su se branitelji borili – s ograničenim količinama oružja i streljiva, uz sve snažnije napade i sve teži položaj na terenu.
Marija Kreko ubijena je trudna, a njezina sestra i danas nosi dvije neizbrisive rane
Iza povijesnih događaja, vojnih položaja i brojki nalaze se sudbine ljudi čiji su životi zauvijek promijenjeni. Jedno od najpotresnijih svjedočanstava ovogodišnjeg obilježavanja iznijela je Mira Komunicki, sestra Marije Kreko, ubijene na Lušcu 2. studenoga 1991. godine, u petom mjesecu trudnoće.
Marija je bila zaručena za Peru Vidakovića, koji je poginuo od snajperskog hica 16. listopada iste godine. Njihova obiteljska tragedija dodatno je produbljena Marijinom smrću, a njezina sestra više od tri desetljeća nosi bol zbog gubitka najmilijih.
Prema onome što je Mira doznala od Marijine suborkinje, njezina sestra prethodno je izašla iz Lušca na slobodno područje, ali se odlučila vratiti. Prije povratka okrenula se i poručila da, ako joj se nešto dogodi, pozdrave majku i sestru.
Marija se, prema dostupnim saznanjima obitelji, nalazila u blizini škole, iza zida, s manjom skupinom ljudi. Kada su odlučili spustiti se prema Vuki, primijećeni su i na njih je otvorena rafalna paljba. Marija je ubijena na mjestu.
Mira je godinama živjela s neizvjesnošću i bolnim pitanjima o posljednjim trenucima sestrina života. Tek kada ju je Ilija Gregić odveo do mjesta na kojem je Marija ubijena, dobila je dio odgovora koji su joj bili potrebni.
– Meni je na neki način to donijelo olakšanje, jer sam saznala da nije bila mučena. Te rupe i ožiljci u nama nikada neće nestati – ispričala je.
Njezino životno iskušenje nije završilo gubitkom sestre. Prije dvije godine, na Petrovačkoj doli, pronađeni su posmrtni ostaci njezina supruga, nakon čak 34 godine potrage i čekanja.
– Tako da imam dvije rane u srcu koje neće zarasti. Svaki put kada dođe taj dan, vratim se na početak i razmišljam što je moglo biti. Kako smo mogli biti jedna velika, sretna obitelj – rekla je Mira, ne skrivajući koliko su bolna sjećanja i nakon toliko godina.
Posebno je zahvalila svima koji dolaze na obilježavanje obljetnica i čuvaju uspomenu na žrtve, istaknuvši kako želi da svi koji još tragaju za svojim nestalim članovima obitelji jednoga dana dobiju priliku pronaći ih.
– Molim Boga da svi koji traže svoje najmilije da ih pronađu. Jer ja znam kako je tražiti i čekati 34 godine – poručila je.
35 godina poslije – sjećanje, istina i pravda još uvijek su obveza
Stradanje Lušca jedan je od najtežih simbola tragedije Vukovara. Šezdeset devet ubijenih branitelja i civila, presječena obrana grada, obitelji koje su ostale bez svojih najmilijih i sudbine koje ni nakon 35 godina nisu do kraja rasvijetljene svjedoče o razmjerima zločina i ljudske tragedije.
Obilježavanje obljetnice nije samo čin odavanja počasti poginulima, nego i podsjetnik da obveza prema žrtvama nije završena. Dok god postoje nestali za kojima se traga, obitelji koje čekaju pravdu i zločini za koje nitko nije odgovarao, sjećanje mora biti praćeno konkretnim nastojanjima da se utvrdi istina.
Lužac je 2. studenoga 1991. godine postao jedno od mjesta na kojima se slom obrane Vukovara počeo pretvarati u neizbježnu tragediju. No, iza te povijesne činjenice ostaju imena, lica i obitelji. Njihova bol ne prestaje protokom vremena, a žrtva onih koji su branili svoje domove i živote svojih bližnjih obvezuje da ih se nikada ne zaboravi.
