Borovo commerce: Mjesto obrane, posljednjeg utočišta i nerazriješene tragedije

- Tekst se nastavlja ispod oglasa -


Obilježena 35. obljetnica „Žrtve Borova naselja za Domovinu”


Na 35. obljetnicu okupacije Borova naselja odana je počast poginulim, ubijenim i nestalim braniteljima i civilima. Ispred nekadašnjeg skladišta ponovno je upozoreno da obitelji ni nakon tri i pol desetljeća ne znaju sudbinu svih svojih najmilijih.

Borovo commerce jedno je od mjesta na kojima se u povijesti obrane Vukovara na najteži način isprepliću hrabrost, solidarnost i tragedija. U jesen 1991. godine njegovi su podrumi postali sklonište za stanovnike Borova naselja i pričuvna ratna bolnica za ranjenike. Ondje su zaštitu tražili civili, djeca, stariji i nemoćni, ali i hrvatski branitelji kojima je bila potrebna liječnička pomoć. Nakon sloma obrane Borova naselja, 19. studenoga 1991., taj je prostor postao mjesto zarobljavanja, odvođenja i stradavanja ljudi.

Trideset i pet godina poslije, podno ostataka nekadašnjeg skladišta, održana je komemoracija „Žrtva Borova naselja za Domovinu”. Vijenci i svijeće položeni su u spomen na sve koji su poginuli braneći Borovo naselje, na civile i ranjenike koji su ondje potražili spas te na one čija sudbina ni danas nije poznata. Ovogodišnje obilježavanje ponovno je otvorilo i pitanje koje obitelji nestalih postavljaju desetljećima, gdje su njihovi najmiliji i kada će napokon doznati istinu?


Od skloništa i bolnice do mjesta stradanja

Tijekom gotovo tromjesečne opsade Vukovara Borovo commerce imao je važnu ulogu u obrani i svakodnevnom životu stanovnika Borova naselja. Zbog sve većeg broja ranjenika i opterećenosti vukovarske bolnice, u podrumskim je prostorima krajem rujna 1991. organizirana pričuvna ratna bolnica. Ondje su premještani pacijenti kojima više nije bila potrebna neprekidna kirurška intervencija, ali im je i dalje bilo potrebno liječenje i njega. Kako su se ratne prilike pogoršavale, zbrinjavani su i teže ranjeni.

Istodobno je skladište postalo veliko sklonište za stanovništvo. U ratnim okolnostima, kada su opskrba i komunikacije bile sve teže, važnu su ulogu imali i osigurani dotok vode te agregati za proizvodnju električne energije. U podrumu se nastojalo organizirati život i liječenje koliko je to bilo moguće. Prostorije u kojima su boravili civili bile su odvojene od dijela u kojem su se nalazili ranjenici, često samo improviziranim pregradama.

Prema podacima u Borovo commerceu nalazilo se približno 250 ranjenika i oko 800 civila. Posljednji premještaj ranjenika iz Vukovarske bolnice u pričuvnu bolnicu obavljen je tijekom noći 8. studenoga, kada je prebačeno još 30 pacijenata. Početkom studenoga komunikacija između Vukovara i Borova naselja već je bila presječena, a mogućnosti dopreme pomoći sve manje.

Borovo commerce tako je u završnici obrane postao jedno od posljednjih utočišta za velik broj ljudi. No, ono što je trebalo biti mjesto zaštite, nakon okupacije pretvorilo se u poprište jedne od najtežih tragedija Borova naselja.


Nakon okupacije počeo je novi val stradanja

Nakon sloma obrane Vukovara, 19. studenoga 1991. godine, pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi okupirali su Borovo naselje. U toj je gradskoj četvrti toga dana ubijena 51 osoba, dok je tijekom gotovo tri mjeseca opsade poginulo ukupno 176 hrvatskih branitelja i civila, prema podatcima vukovarskih stradalničkih udruga.

Posebno teško stradali su ljudi koji su se nalazili u Borovo commerceu. Nakon ulaska agresorskih snaga uslijedila su zarobljavanja i odvođenja. Među ljudima koji su se ondje zatekli bili su ranjenici, civili, branitelji i članovi njihovih obitelji. Dio zarobljenih odveden je u logore, a dio je ubijen. Mnogi su posljednji put viđeni upravo u prostoru nekadašnjeg skladišta ili tijekom odvođenja iz njega.

Prema podatcima koje su u ranijim obljetničkim izvješćima objavljivale policija i stradalničke udruge, 48 osoba odvedenih iz Borovo commercea vodilo se kao nestalo. U kasnijim izvješćima i izjavama spominje se i 115 odvedenih osoba koje su ubijene. Brojevi koji se navode u javnosti nisu uvijek jednaki, a dio razloga za razlike, kako upozoravaju predstavnici udruga, jest preklapanje popisa nestalih s različitih lokacija i različito obuhvaćanje žrtava. Zato je važno razlikovati podatke o ukupnom stradanju Borova naselja, broj odvedenih iz commercea i broj osoba čija sudbina još nije rasvijetljena.

Tragedija nije završila samim činom okupacije. Gradonačelnik Vukovara Marijan Pavliček podsjetio je da je velik broj ljudi stradao upravo nakon završetka opsade.

- Tekst se nastavlja ispod oglasa -

– Na današnji dan posebno je teško obiteljima koje još tragaju za svojim najmilijima i prisjetiti se svega što se dogodilo u Borovu commerceu, gdje su bili smješteni ljudi koji su ondje ostali do posljednjega dana obrane. Borovo commerce bilo je izloženo žestokim napadima i bombardiranju, a cilj je bio njegovo potpuno uništenje. Ljudi su se uspjeli izvući, ali nakon toga nastao je pravi pakao – rekao je Pavliček.

Upozorio je da se o zločinima ne smije govoriti samo u kontekstu borbi i opsade, nego i onoga što se događalo nakon okupacije.

– Moramo imati na umu da je velik dio ljudi stradao nakon okupacije grada, odnosno nakon završetka opsade Vukovara. Bilo je to vrijeme od nekoliko dana i tjedana u kojem su se ljudi ponašali kao na Divljem zapadu. Mogao si ubiti koga si htio i, nažalost, upravo se to događalo. Ono što nas posebno boli jest činjenica da su u svemu tome sudjelovali i naši donedavni susjedi – istaknuo je gradonačelnik.

Pavliček je izrazio nadu da će nova vlast u Srbiji napraviti konkretan iskorak u suradnji s Hrvatskom i dostaviti dokumentaciju koja bi mogla pomoći u rasvjetljavanju sudbina nestalih.

– To je rana koja još uvijek nije zacijelila – poručio je.


Obitelji i nakon 35 godina čekaju istinu

Za obitelji nestalih vrijeme nije donijelo odgovore. Mnogi su roditelji, supružnici, braća i sestre u međuvremenu preminuli, a potraga za istinom nastavljena je kroz mlađe generacije. Predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja Ljiljana Alvir upozorila je da više od 320 obitelji na području Vukovara i šire okolice još uvijek čeka odgovore o sudbini svojih najmilijih.

– I nakon 35 godina otvoreno je pitanje sudbine nestalih osoba. Više od 320 obitelji na području Vukovara i šire okolice još uvijek čeka istinu o svojim najmilijima. Mnogi članovi obitelji u međuvremenu su preminuli, ali su sjećanja i emocije preneseni na mlađe generacije, koje danas pružaju podršku obiteljima koje više nemaju snage aktivno sudjelovati u potrazi – rekla je Alvir.

- Tekst se nastavlja ispod oglasa -

S mjesta komemoracije uputila je poruku svima koji imaju informacije o nestalima da progovore i pomognu obiteljima koje desetljećima žive u neizvjesnosti.

– Poruku koju smo danas poslali s ovoga mjesta upućujemo svima koji nešto znaju o sudbini nestalih, neka progovore i skinu taj teret sa svojih ramena. Time će pomoći nama, obiteljima koje ne znaju što se dogodilo s njihovim najmilijima, ali i pridonijeti miru, osobito u Vukovaru i drugim područjima gdje je pitanje nestalih još uvijek kamen spoticanja – poručila je.

Alvir je govorila i o potrebi otvaranja dokumentacije i odgovornosti za zločine počinjene tijekom i nakon okupacije. Upozorila je na ulogu tadašnjih vojnih struktura, a posebno je istaknula potrebu da se otvore arhivi u Beogradu i omogući pristup informacijama koje bi mogle pomoći u pronalasku nestalih. Pritom je naglasila da se povjerenje ne može graditi samo na političkim najavama.

– Svaka promjena vlasti u Srbiji i svaki korak koji bi mogao donijeti pomak u rješavanju pitanja nestalih obiteljima ulijeva nadu, ali ne i automatsko povjerenje. Povjerenje će se moći vratiti tek kada vidimo stvarnu namjeru, volju i snagu da se pitanje nestalih osoba ozbiljno shvati i riješi – rekla je.

Osvrnula se i na različite podatke o broju nestalih iz Borovo commercea. Spominju se 48 ili 54 osobe, no, kako je pojasnila, popisi se mogu preklapati jer se pojedine osobe vode kao nestale na više lokacija. Zbog toga je teško utvrditi jedinstven i konačan broj samo za to mjesto.


„Najvažnije je pronaći posmrtne ostatke naših najmilijih”

Na potrebu pronalaska nestalih i procesuiranja odgovornih upozorila je i Sandra Rapčak Škomrlj, predsjednica Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata. Prema podatcima koje je iznijela, Republika Hrvatska još uvijek traga za 1.725 nestalih osoba, a na području Vukovara i okolice za njih 320.

Govoreći o razdoblju nakon sloma obrane grada, istaknula je da su žrtve bili ne samo branitelji nego i civili, žene, djeca i ranjenici. Posebno je upozorila na premještanje posmrtnih ostataka tijekom godina nakon okupacije, što je dodatno otežalo pronalazak i identifikaciju žrtava.

– Dio onoga što se dogodilo danas je poznat. Znamo imena nekih osoba koje su sudjelovale u zločinima, a najmonstruoznija razina zločina pokazala se i u godinama nakon okupacije, kada su tijekom okupacije hrvatskog Podunavlja premještani posmrtni ostaci naših najmilijih kako bi se prikrili počinjeni zločini. To se događalo i s posmrtnim ostacima žrtava iz Borovo commercea i drugih dijelova Vukovara – rekla je Rapčak Škomrlj.

Naglasila je kako obiteljima nije važna samo kaznena odgovornost, nego prije svega mogućnost da pronađu svoje najmilije i dostojno ih pokopaju.

– Obiteljima nestalih najvažnije je pronaći posmrtne ostatke njihovih najmilijih. Naravno, dokle god budemo živi, borit ćemo se i za to da odgovorni za zločine budu procesuirani – poručila je.

- Tekst se nastavlja ispod oglasa -

Kao jedan od mogućih putova do novih informacija navela je otvaranje vojnih arhiva u Beogradu. Smatra da bi dokumenti mogli pomoći u rasvjetljavanju sudbina nestalih, ali i otvoriti pitanje odgovornosti pojedinaca i institucija.


„Ne tražimo ništa drugo nego istinu”

Predsjednica Udruge roditelja i obitelji zarobljenih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja „Vukovarske majke” Manda Patko podsjetila je da obitelji i nakon 35 godina čekaju odgovore o tome što se dogodilo s njihovim najmilijima, gdje su njihovi posmrtni ostaci i jesu li nakon smrti premještani.

– Nažalost, prošlo je 35 godina, a mnoga pitanja i dalje su bez odgovora. Obitelji još uvijek tragaju za svojim najmilijima. Žele znati što se dogodilo, gdje su njihovi posmrtni ostaci i jesu li njihova tijela nakon smrti premještana. Postoje ljudi koji znaju istinu, ali je ne žele reći. Tako obitelji već desetljećima žive u neizvjesnosti – rekla je Patko.

Njezina obitelj dočekala je barem jedan odgovor, posmrtni ostaci njezina supruga Stjepana, koji je bio nestao, pronađeni su na Petrovačkoj doli.

– Moj suprug bio je nestao, a nakon duge 34 godina pronašli smo ga na Petrovačkoj doli. Hvala Bogu da smo ga pronašli. Gotovo sam 35 godina živjela s neizvjesnošću i mislila da ga možda nikada neću pronaći. Sada barem znam gdje počiva – rekla je.

Patko se prisjetila i dugogodišnje podrške aktivistica organizacije Žene u crnom iz Beograda, među kojima je bila i njezina osnivačica i koordinatorica Staša Zajović. Iako zbog godina i narušenog zdravlja više ne dolaze kao prije, veza nije prekinuta.

– Sinoć sam dobila poruku od Staše Zajović, koja nas je puno pozdravila i poručila da su uz nas, iako ove godine nisu mogli fizički biti ovdje. Zahvalila sam joj i rekla da ni mi njih nismo zaboravili – ispričala je Patko.

I ona očekuje otvaranje vojnih arhiva u Beogradu i konkretnu suradnju koja bi obiteljima omogućila da dođu do istine. Prisjetila se ranijih odlazaka u Beograd i razgovora o dokumentaciji, nakon kojih, kako je rekla, nije bilo stvarnih rezultata.

– Mi nakon 35 godina ne tražimo ništa drugo nego istinu, da saznamo gdje su naši najmiliji i da ih dostojno pokopamo – poručila je.


Bol koja ne prolazi

Iza statističkih podataka o nestalima i ubijenima nalaze se pojedinačne obiteljske tragedije. Milka Budimir na komemoraciji je govorila o sinu Željku, ubijenom upravo 19. studenoga 1991. godine u Borovu naselju, čiji su posmrtni ostaci pronađeni i pokopani. No, potraga za njezinim bratom Ivanom Mažarom još traje.

– Osjećaji su jako teški. Svi su ovi dani teški, ali ovaj mjesec posebno je bolan. Moj sin Željko ubijen je upravo na današnji dan 1991. godine, ovdje u Borovu naselju. Njegove posmrtne ostatke pronašli smo i pokopala sam ga. Paradoksalno, trebala bih biti sretna što su njegove kosti pronađene jer mnoge obitelji još uvijek nemaju tu mogućnost – rekla je Budimir.

Međutim, i dalje tragam za svojim bratom Ivanom Mažarom. Već 35 godina ne znam njegovu sudbinu i nadam se da ćemo ga jednoga dana pronaći. Kažu da vrijeme liječi rane, ali to nije tako. Iako su prošle 34, odnosno sada već 35 godina, bol ne prolazi. Čak mi se čini da s vremenom postaje sve veća jer svaka godina donosi novu ranu – dodala je.

Nada se da bi promjene u Srbiji i nova generacija ljudi mogle otvoriti prostor za drukčiji odnos prema pitanju nestalih i za suradnju koja bi napokon donijela odgovore obiteljima.


Milan Šebalj: „Sve nas je manje, zato je važno da netko ispriča našu priču”

Među sudionicima obilježavanja bio je i Milan Šebalj iz Vinkovaca, hrvatski branitelj Vukovara i Borova naselja, koji je svjedočio o posljednjim danima obrane, okolnostima predaje i odvođenju branitelja u logore u Srbiji.

Prisjećajući se studenoga 1991., istaknuo je kako je obrana Borova naselja bila u iznimno teškom položaju, a branitelji suočeni s gotovo nemogućim izborom. Prema njegovu svjedočenju, četvorica zapovjednika otišla su na pregovore, a branitelji su ih vojnim transporterom dovezli ispred zgrade Obučare. Međutim, uvjet koji se postavljao cijelo vrijeme bio je predaja do 20. studenoga u podne, uz prijetnju da će u protivnom biti ugroženi životi žena, djece i približno tri tisuće ljudi koji su se nalazili u podrumima Borova Commercea.

Zgrada je prethodno bila izložena napadima napalm-bombama, zbog čega su izbili razorni požari, a njezina je konstrukcija bila ozbiljno oštećena.

– Bili smo, zapravo, prisiljeni položiti oružje 20. studenoga, iako smo se i dan ranije, 19. studenoga, još uvijek borili. Borbe su se vodile i oko zgrada u Borovu naselju, ali na kraju smo se morali predati. Naš je jedini uvjet bio da se spase životi žena i djece te svih ljudi koji su se ondje nalazili – prisjetio se Šebalj.

Govorio je i o ljudima koji su ih dočekali nakon predaje, ističući kako je tek tada postalo potpuno jasno tko ih okružuje i protiv kakvih su se snaga borili.

– Bilo je vrlo malo pripadnika redovne vojske, možda dvadesetak vojnika i pripadnika vojne policije, ostalo su bili četnici, teritorijalci i pripadnici raznih paravojnih skupina. Kada smo sjeli u prvi autobus, prizor je bio kao iz filmova o Sutjesci i Neretvi. Dočekali su nas ljudi odjeveni u sive odore, s bradama, šajkačama i različitim oznakama. Tek tada zapravo shvatiš tko te okružuje i protiv koga smo se cijelo vrijeme borili – rekao je.

Posebno teško govori o sudbini suborca Mirabela Matičića, koji je bio ranjen u nogu, a nakon predaje Borova naselja odveden je i od 19. studenoga 1991. o njemu nema nikakvih pouzdanih informacija.

– Upravo sam sada gledao mjesto gdje je ležao moj suborac Mirabel Matičić, koji je bio ranjen u nogu i koji je nakon predaje Borova naselja odveden. Od toga dana, 19. studenoga, pa sve do danas nemamo nikakvih informacija o njemu. I dalje polažemo nadu da ćemo saznati što se dogodilo – kazao je Šebalj.

Od šesnaest pripadnika njegove skupine, prema njegovim riječima, danas ih je živo tek šest. Nakon zarobljavanja odvedeni su u logore u Srbiji, a tek po povratku iz zatočeništva saznavao je pojedinosti o događajima koji su uslijedili nakon njihova odvođenja.

– Zato je važno da netko ispriča našu priču, dok još imamo priliku govoriti o svemu što se dogodilo. Emocije su svake godine sve teže. Sve smo stariji i sve nas je manje. Pogledajte oko sebe, prošle je godine ovdje bio netko tko danas više nije među nama – poručio je.


Dalibor Đurđek: 35 godina obitelji čekaju istinu o nestalim varaždinskim policajcima

Koloni sjećanja pridružio se i Dalibor Đurđek, predsjednik Udruge obitelji zatočenih i nestalih branitelja Varaždinske županije, koji u Borovo naselje dolazi u spomen na svojega oca Ivana Đurđeka, varaždinskog policajca nestalog nakon obrane Vukovara.

Njegov otac bio je ranjen kod zgrade ispred koje su se okupljali sudionici obilježavanja, a poslije je preminuo. Međutim, okolnosti koje su uslijedile nakon njegove smrti i sudbina njegovih posmrtnih ostataka ni nakon 35 godina nisu razjašnjene.

– Svake godine dolazimo iz Varaždina i, nažalost, još uvijek ne znamo što se dogodilo s našim najmilijima. Moj je otac stradao ovdje, kod ove zgrade. Bio je ranjen, a poslije je preminuo. Međutim, što se nakon toga dogodilo s njegovim tijelom, još uvijek ne znamo – rekao je Đurđek.

Naglasio je kako dolasci u Vukovar nisu posvećeni samo njegovu ocu, nego svim varaždinskim policajcima čija je sudbina ostala nerazjašnjena nakon sudjelovanja u obrani Vukovara.

– Dolazimo i zbog Marijana Levaka, Marijana Vučaka, Slavka Šanteka i Ivana Oreškog. To su policajci iz Varaždina čija je sudbina povezana s obranom Vukovara. Za njih se još uvijek ne zna sudbina. Nadamo se da ćemo u budućnosti napokon saznati istinu, da će njihove obitelji dobiti mir i barem neku zadovoljštinu – istaknuo je.

Govoreći o godinama čekanja, priznao je kako nada koja je obiteljima davala snagu s vremenom postaje sve teža. Iza njih su desetljeća pitanja bez odgovora, a svako novo obilježavanje donosi i ponos i bol zbog činjenice da istina još nije poznata.

– S vremenom se čovjek nekako smiri, ali u srcu su i dalje ponos i tuga, a u glavi brojna pitanja i upitnici. Svi se borimo s tim mislima i pitamo se hoćemo li napokon doći do istine – rekao je.

Posebno je emotivno njegovo sjećanje na posljednji susret s ocem. Imao je samo deset godina kada ga je ispratio, ne sluteći da ga više nikada neće vidjeti.

– Bio sam malo dijete, imao sam deset godina. Nisam ni slutio da će onaj posljednji susret s ocem, kada smo ga ispratili na posao, ujedno biti i posljednji. Ali, eto, sudbina je tako htjela – zaključio je Đurđek.


Sjećanje na ljude koji su branili svoj grad

Na komemoraciji je govorio i vukovarsko-srijemski župan Ivan Bosančić, istaknuvši da je Borovo naselje mjesto čija povijest nadilazi okvire jedne gradske četvrti.

– Povijest koju je ovo mjesto ispisalo govori o kakvom se prostoru i kakvoj zemlji radi. To je zemlja po kojoj su hodali naši heroji, ljudi koji su ovdje ispisivali povijest, ali nas istodobno učili herojstvu, ponosu i svemu onome što je važno za hrvatski narod i stvaranje hrvatske države – rekao je Bosančić.

Naglasio je kako ljudi koji su branili Borovo naselje nisu bili profesionalni vojnici, nego radnici, očevi, braća i susjedi koji su u presudnom trenutku stali u obranu svojih obitelji i grada.

– Oni moraju biti inspiracija svim budućim generacijama. Pokazali su kako se brani obitelj, kako se brani svoj grad i kako se voli vlastita zemlja. Teško ih je uopće nazvati vojnicima jer su do toga trenutka bili obični radnici, očevi, braća, članovi obitelji i stanovnici Vukovara. U jednom su trenutku postali iznimni ratnici i naši heroji – poručio je.

Gradonačelnik Marijan Pavliček također je istaknuo važnost očuvanja sjećanja na branitelje i civile te potrebu da se ne zaboravi što se dogodilo nakon okupacije. Upravo je to razdoblje, upozorio je, ostavilo duboke rane koje ni nakon 35 godina nisu zacijelile.


Brojna izaslanstva odala počast žrtvama

Vijence su položili i svijeće zapalili članovi stradalničkih i braniteljskih udruga, obitelji poginulih, ubijenih i nestalih, predstavnici državnih institucija, Vukovarsko-srijemske županije, Grada Vukovara, policije te brojni građani.

Počast su odali predstavnici Udruge „Vukovarske majke”, Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata, Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata te branitelji grada Vukovara.

Među izaslanstvima bili su predstavnici Hrvatskoga sabora, predvođeni saborskim zastupnikom Nikolom Mažarom, Vlade Republike Hrvatske, na čelu s državnim tajnikom Zvonkom Milasom, Vukovarsko-srijemske županije, predvođeni županom Ivanom Bosančićem, te Grada Vukovara, predvođeni gradonačelnikom Marijanom Pavličekom i predsjednikom Gradskog vijeća Goranom Bandom. Počast su odali i predstavnici Policijske uprave vukovarsko-srijemske.

Na komemoraciji su sudjelovali i članovi Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora – Podružnice Varaždinske županije, Udruge HVIDR-a Varaždin, Posebne jedinice policije Policijske uprave varaždinske, koordinacija braniteljskih udruga gradova Lukavca i Živinica, predstavnici Gradske uprave Grada Lukavca, Lučonoše Domovinskog rata Grada Kaštela te predstavnici Borova d.d.

Put sjećanja i svjetlosti

Obilježavanje je počelo u jutarnjim satima programom „Put sjećanja i svjetlosti”, tijekom kojega su učenici osnovnih škola Borova naselja palili svijeće na Križnom putu od Borovo Commercea do crkve Gospe Fatimske. Nakon komemoracije ispred ostataka nekadašnjeg skladišta, sudionici su se u Koloni sjećanja uputili ulicama Blage Zadre i Trpinjskom cestom do crkve, gdje je služena sveta misa za žrtve Borova naselja.

Program se nastavio u Borovu, uz odavanje počasti hrvatskim braniteljima i civilima stradalima 1991. godine na obali Dunava, a potom i kod spomen-obilježja na farmi Lovas te spomen-obilježja osobama nestalima u Domovinskom ratu.

Farma Lovas jedno je od mjesta na kojima su pronađeni posmrtni ostaci žrtava odvedenih i ubijenih nakon okupacije. Iz masovne grobnice ondje su 2001. godine ekshumirani posmrtni ostaci 24 osobe, čime je potvrđena povezanost toga mjesta sa zločinima počinjenima nad ljudima iz Vukovara i Borova naselja.

Borovo Commerce danas je mjesto sjećanja na obranu, na ljude koji su u nemogućim uvjetima pokušavali spasiti živote i na one koji su nakon okupacije odvedeni, ubijeni ili nestali. U njegovim su podrumima ljudi tražili zaštitu od granata i liječničku pomoć, a mnogima je to bilo posljednje mjesto na kojem su viđeni živi.

Trideset i pet godina poslije, komemoracija zato nije samo prisjećanje na jedan ratni objekt i jedan dan. Ona je podsjetnik na cijelo Borovo naselje, na njegove branitelje i stanovnike, na žrtve čije su obitelji dočekale mogućnost da ih dostojno pokopaju, ali i na one za kojima se još traga. Dok god postoje obitelji koje ne znaju gdje počivaju njihovi najmiliji, pitanje nestalih ostaje otvorena rana i obveza društva da ne odustane od traženja istine.




- Oglas -

Posljednje objavljeno

- HRV Oglas -spot_img
- Tekst se nastavlja ispod oglasa -

Povezani članci

- Advertisement -spot_img