Jelena Barčot trčala je za sjećanje na 86 vukovarskih mališana, za ljubav prema domovini, zahvalnost braniteljima i pomoć onima kojima je najpotrebnija
960 kilometara, 18 dana, više od milijun koraka i emocije koje je teško opisati riječima. Velalučanku Jelenu Barčot njezin je nevjerojatan trkački pothvat od Prevlake do Vukovara doveo ne samo do cilja, nego i do brojnih ljudi, njihovih priča, zagrljaja i suza. Put koji je bio mnogo više od sportskog izazova posvetila je uspomeni na 86 vukovarskih mališana ubijenih u Domovinskom ratu, zahvalnosti svima koji su branili Hrvatsku, ali i humanitarnoj akciji pomoći vukovarskoj socijalnoj samoposluzi Udruge Duga.
Nakon što je jučer sudjelovala u Koloni sjećanja, Jelena Barčot jutros je gostovala uživo u programu Hrvatskoga radija Vukovar, još uvijek, kako priznaje, nesvjesna svega što je ostvarila i emocija koje je njezin pothvat pokrenuo.
Ideja o trčanju od Prevlake do Vukovara nije nastala kao dugogodišnji plan, već iz želje da kroz sport, koji je dio njezina života posljednjih sedam godina, zahvali svima koji su branili Hrvatsku i omogućili joj život kakav danas ima.
– Imam dobar, kvalitetan život, zdravu djecu i podršku obitelji. Htjela sam kroz svoj hobi nekako se zahvaliti svima koji su branili Hrvatsku i omogućili nam ovako dobar život – pojasnila je Jelena, ističući kako su vrijednosti koje je ponijela iz obitelji bile snažan temelj njezine odluke.
SVAKOGA JUTRA U 8.06 – ZA 86 VUKOVARSKIH MALIŠANA
Tijekom 18 dana trčanja, svakodnevno je na put kretala u 8 sati i 6 minuta – simbolično, u spomen na 86 djece čiji su životi ugašeni u Vukovaru tijekom Domovinskog rata.
Dan je počinjao pažljivom pripremom i brigom o nogama, koje su morale izdržati kilometre, različite vremenske uvjete i zahtjevne dionice. Na putu ju je pratio tim ljudi, a njihova podrška bila je neprocjenjiva, posebno u trenucima kada je vrijeme pokazivalo svoju najtežu stranu.
Jedna od najzahtjevnijih dionica bila je ona kod Gornjih Brela, gdje ju je dočekala ledena kiša. Ipak, kaže, nije bilo trenutka u kojem bi pomislila odustati.
– Mislim da me neka sila tjerala. Tijelo je samo slušalo srce i glavu – prisjetila se.
Osmijeh koji ju je pratio tijekom cijelog pothvata bio je njezin način da ohrabri i sebe i ljude oko sebe. Iza njega, međutim, stajale su brojne emocije – ponos, sreća, tuga, zahvalnost, ali i suze koje su je pratile gotovo svakodnevno.
PUT KOJI JE NOSIO I SUZE I ZAGRLJAJE
Trčeći kroz mjesta koja su tijekom Domovinskog rata pretrpjela velika stradanja, Jelena je susretala ljude čije su rane, ni nakon 35 godina, nisu zacijelile. Susreti s mještanima bili su emotivni, a njihove priče, geste, zagrljaji i riječi podrške ostali su joj duboko urezani u sjećanje.
– Mislim da nikada u životu nisam duže plakala. Svakodnevno sam plakala, od ponosa, sreće, tuge – sve je bilo pomiješano – rekla je.
Nije očekivala toliku podršku ljudi iz različitih dijelova Hrvatske. Brojni su joj se pridruživali u trčanju, bodrili je i ohrabrivali, a upravo je ta ljudska povezanost, priznaje, bila jedan od najljepših dijelova cijelog pothvata.
Za nju Vukovar nije samo mjesto i povijest.
– Vukovar je ljubav, poštovanje i obećanje da nikada nećemo zaboraviti – poručila je, pozivajući posebno mlade da čuvaju sjećanje na žrtvu Vukovara, Dubrovnika, Škabrnje i svih hrvatskih mjesta koja su najteže stradala u Domovinskom ratu te da ih posjećuju.
TRČANJE ZA SJEĆANJE, ALI I ZA ONE KOJIMA JE POMOĆ POTREBNA
Pothvat Jelene Barčot imao je i humanitarnu dimenziju. Željela je da njezin trud i prijeđeni kilometri ne budu samo simbolična poruka, nego i konkretna pomoć ljudima koji se nalaze u teškoj životnoj situaciji. Zato je akciju povezala s vukovarskom Udrugom Duga i njezinom socijalnom samoposlugom.
– Htjela sam zaokružiti cijelu priču, da netko, kada već radim to što radim, ima i humanitarni cilj. Mislim da je Udruga Duga prava udruga kojoj treba pomoć. To nije samo za djecu ili ratom stradale, nego za cijeli Vukovar i okolicu – istaknula je.
Jelena Barčot trčanjem se počela baviti tek u četrdesetoj godini života, a posljednje dvije godine članica je reprezentacije. Svojim primjerom pokazuje kako godine nisu prepreka za ostvarivanje velikih ciljeva, ali ni sport ne mora biti usmjeren samo na osobne rezultate i rekorde.
„PONOS, MIR I LJUBAV“
Dolazak u Vukovar bio je trenutak u kojem su se sve emocije, koje je tijekom 18 dana nosila u sebi, prelile. Molitva joj je, kaže, pomagala smiriti se i pronaći snagu u najemotivnijim trenucima, a suze su bile neizbježne.
– Nisam znala da mogu ovoliko psihički podnijeti. Nije bilo krize u glavi, nikada nisam pomislila da neću doći do cilja – priznala je, dodajući kako joj ovaj put ništa nije oduzeo, nego je njoj i njezinoj obitelji donio nešto posebno i vrijedno.
Za sve one koji imaju san ili veliku ideju, ali se boje napraviti prvi korak, njezina je poruka jednostavna:
– Treba ići s glavom kroz zid. Ako misliš da je prava stvar, definitivno treba ići – naglasila je.
A kada bi u jednoj rečenici morala opisati put od Prevlake do Vukovara, Jelena Barčot izabrala bi tri riječi koje su obilježile njezin pothvat, ali i poruku koju je željela ostaviti svima: ponos, mir i ljubav.
960 kilometara tako je postalo mnogo više od prijeđene udaljenosti. Postalo je put sjećanja, zahvalnosti, humanosti i dokaz da se velikim srcem može stići daleko – sve do Vukovara.
SNIMKU gostovanja Jelene Barčot u programu HRV-a možete poslušati na playeru ispod teksta.


