Od djevojčice kojoj je rat oduzeo djetinjstvo do liječnice koja čuva dječje osmjehe

- Tekst se nastavlja ispod oglasa -

Željka Nakić Merki 1991. godine iz vukovarskog skloništa krenula je prema bolnici, vjerujući da će ondje pronaći spas. Umjesto toga, završila je na Veleprometu, odvojena od oca i na putu u progonstvo. Danas je specijalistica pedijatrije u vukovarskoj bolnici. Njezin povratak u grad bio je osobni čin pobjede nad prošlošću, a briga o njegovoj djeci postala životna misija.

Ovogodišnju Kolonu sjećanja, na putu prema Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, predvodili su oni koji su 1991. godine u najtežim danima obrane grada spašavali živote – djelatnici vukovarske ratne bolnice. Njihovi koraci bili su podsjetnik na nezamislivu hrabrost medicinskog osoblja, ali i na sve generacije Vukovaraca čije su živote zauvijek obilježili rat i stradanje grada.

Među pričama koje svjedoče o snazi ljudskog duha posebno se izdvaja životna priča dr. Željke Nakić Merki, specijalistice pedijatrije u Nacionalnoj memorijalnoj bolnici Vukovar. Njezina povezanost s bolnicom i gradom seže mnogo dalje od liječničkog poziva. Prije nego što je postala liječnica koja danas liječi najmlađe Vukovarce, bila je djevojčica kojoj je rat preko noći oduzeo djetinjstvo.

Njezin ratni put nije bio obilježen oružjem, nego skloništem, detonacijama, strahom i neizvjesnošću. Posebno mjesto u sjećanjima zauzima 18. studenoga 1991. godine, jutro u kojemu je Vukovar utihnuo na način koji se ne zaboravlja.

Sa sestrom i majkom te ocem, pripadnikom MUP-a koji nije otišao u proboj, krenula je iz skloništa na Olajnici prema bolnici, nadajući se spasu. No, umjesto sigurnosti, uslijedili su Velepromet i novi užas. Ondje su je odvojili od oca, koji je završio u logoru u Nišu.

Nakon nekoliko dana straha i neizvjesnosti, s majkom i sestrom vojnim je kamionom odvezena na put progonstva koji je vodio preko Rume, Beograda i Bosanskog Šamca, sve do Hrvatske.

Bilo je to iskustvo koje je ostavilo ožiljke, ali i oblikovalo njezin pogled na život, ljudsku patnju i vrijednost slobode.

POVRATAK KAO OSOBNA POBJEDA

Obrazovanje je nastavila u Varaždinu, a potom upisala Medicinski fakultet u Zagrebu. Važnu ulogu u njezinu profesionalnom usmjerenju imala je dr. Vesna Bosanac, nakon čijeg je poticaja odabrala specijalizaciju iz pedijatrije.

Put ju je tako ponovno doveo do Vukovara, grada iz kojega je kao djevojčica prognana, ali kojemu se odlučila vratiti.

- Tekst se nastavlja ispod oglasa -

Mnogi su se pitali zašto se vratiti ondje gdje je ostalo toliko boli i teških uspomena. Za Željku odgovor nikada nije bio dvojben. Povratak nije doživjela samo kao profesionalnu odluku, nego kao osobni čin pobjede nad ratom i svime što je njezinoj obitelji oduzeo.

Njezina životna priča, kako sama ističe, nije smjela završiti u progonstvu i tuzi. Pripadala je Vukovaru.

Danas, radeći kao voditeljica Odjelu pedijatrije vukovarske bolnice, svoju profesiju ne promatra samo kao posao i liječnički poziv. Doživljava je i kao dug gradu koji je pretrpio toliko toga, ali i kao ulaganje u njegovu budućnost.

OD RANJENOG DJETINJSTVA DO GRADA DJECE

Postoji posebna simbolika u tome da djevojčica koja je 1991. godine iskusila strah, neizvjesnost i gubitak sigurnosti danas svakodnevno brine o zdravlju djece u istom gradu.

Dok obilazi bolničke sobe, sluša plač novorođenčadi i smijeh djece koja ozdravljaju, u tome prepoznaje pravi smisao opstanka i povratka.

- Tekst se nastavlja ispod oglasa -

Ako je 1991. godina vukovarskoj djeci oduzela ljepote djetinjstva i odrastanja, smatra da je današnja odgovornost svih nas učiniti sve kako bi svaka sljedeća generacija imala sigurnije i sretnije odrastanje.

– Moja vizija budućnosti nije Vukovar koji će biti samo spomenik prošlosti i mjesto pijeteta. Želim ga vidjeti kao Grad djece – s punim vrtićima, modernim školama, dječjim igralištima i kvalitetnom zdravstvenom skrbi u kojoj će svako dijete imati najbolje uvjete za zdrav rast i razvoj – poručuje.

U toj budućnosti vidi mlade roditelje koji ostaju u gradu, učitelje, liječnike i sve ljude koji svakodnevnim radom, često daleko od očiju javnosti, stvaraju novi i vedriji Vukovar.

NAJVEĆA POBJEDA JE DA DJECA ODRASTAJU U MIRU

Ratne traume i prošlost, poručuje dr. Nakić Merki, nikada ne smijemo zaboraviti jer su dio našega identiteta. No, na njima ne smijemo zaustaviti život. Naša je dužnost okrenuti se budućnosti i stvarati uvjete u kojima će djeca imati ono što je njezinoj generaciji bilo oduzeto – bezbrižno djetinjstvo, sigurnost, zdravlje i mogućnost da sanjaju o svojoj budućnosti.

Danas, dok su se u Vukovaru ponovno okupljale tisuće ljudi kako bi odali počast žrtvama i prisjetili se studenoga 1991., njezina priča dobiva dodatnu simboliku.

Djevojčica koja je nekoć iz grada otišla u neizvjesnost, danas se u njega vratila kako bi pomagala njegovim najmlađim stanovnicima. Nekada je Vukovar bio mjesto iz kojega je morala otići da bi preživjela, a danas je mjesto u kojemu svojim znanjem i radom pomaže drugima da rastu i žive.

Možda je upravo u tome jedna od najljepših poruka današnjeg Dana sjećanja: Vukovar se ne čuva samo pamćenjem na one kojih više nema, nego i brigom za one koji dolaze. A najveća pobjeda nad ratom bit će grad u kojemu će djeca odrastati uz smijeh, a ne uz zvukove detonacija.

- Oglas -

Posljednje objavljeno

- HRV Oglas -spot_img
- Tekst se nastavlja ispod oglasa -

Povezani članci

- Advertisement -spot_img