Imala je samo 19 godina kada je nestala iz Borovo Commerca. Majka Milka i danas čeka da sazna gdje je njezina kći završila, a nada, iako sve tiša, još uvijek nije nestala.
Trideset i pet godina prošlo je od dana kada je posljednji put vidjela svoju Jelenu. Trideset i pet godina neizvjesnosti, čekanja i pitanja na koja još nema odgovora. Milka Pančić i danas traži svoju kćer, 19-godišnju Jelenu, koja je 18. studenoga 1991. odvedena iz Borovo Commerca.
– Ja još uvijek tražim svoju ćerku Jelenu od 19 godina, koja je odvedena iz Borovo Commerca. 35 godina, nažalost, 35 godina svi šute, neće reći gdje je došla u Borovo selo, gdje je završila. Mislim da oni znaju, ali šute – govori Milka, čiji glas i nakon toliko godina nosi bol, ali i nevjericu da netko može znati istinu i ne izgovoriti je.
Posljednji put majka i kći vidjele su se 18. studenoga 1991. godine, oko 12.40 sati. Jelena je iz nove obućare otišla prema Borovo Commerceu, noseći lijekove braniteljima, zajedno sa svojim kolegom. Ondje su se posljednji put rastale.

– Ispratila sam je u novoj obućari do izlaza i tu smo se razdvojile. Navečer se suprug povukao s položaja i bili smo kod agregata. Tada je došao jedan naš susjed koji je rekao da je upravo stigao iz Borovo Commerca. Znala sam da je i Jelena otišla tamo pa sam ga odmah pitala je li je vidio. Rekao mi je da jest i da je u Commercu. Tako sam znala da je stigla tamo, ali o njezinoj daljnjoj sudbini nisam ništa doznala – prisjeća se Milka.
Nakon što je Borovo Commerce zahvatio požar, Milka i suprug krenuli su prema njemu, nadajući se da će pronaći Jelenu.
– Kada je 18. i 19. studneoga Commerce gorio, suprug i ja krenuli smo tamo. Sve smo ostavili i otišli praznih ruku, samo da pokušamo nešto učiniti. Međutim, kada smo stigli, rekli su nam da više ne treba – prisjeća se Milka, čije se riječi i danas teško izgovaraju, a još teže prihvaćaju.
Od tada počinje njihova dugogodišnja potraga. Potraga za informacijom, tragom, istinom, za mjestom na kojem je završio život njihove kćeri ili, možda, za odgovorom koji bi im omogućio da je napokon pronađu i dostojno pokopaju.
Milka vjeruje da je Jelena završila u Borovu Selu. No, ni nakon 35 godina nema potvrde, nema odgovora, nema mjesta na kojem bi mogla zapaliti svijeću svojoj kćeri.
„Nada uvijek postoji, ali sve manje i manje.”
Tu nadu nosila je zajedno sa suprugom, vukovarskim braniteljem, koji je prošle godine preminuo ne dočekavši da pronađu svoju Jelenu. Ostala je Milka, sama u svojoj boli, ali i uz obitelj koja joj daje snagu da nastavi živjeti.
Ima sina, troje unučadi. Jedna od unuka nosi ime Jelena, baš kao njezina nestala tetka. Najstarija je prošle godine diplomirala povijest i pedagogiju, druga je učenica matematičke gimnazije u Vukovaru, a unuk je nakon teškog životnog razdoblja završio trgovačku školu i pronašao posao.
U njihovim životima ima radosti, uspjeha i novih početaka. Ali postoji i praznina koja se ne može popuniti. Ime Jelena, koje se u obitelji i dalje izgovara, podsjetnik je na djevojku koja je imala samo 19 godina i čiji je život nasilno prekinut ili nestao u nepoznatim okolnostima.
Milka Pančić ne traži mnogo. Ne traži povratak vremena, ne traži da se izbriše bol. Traži istinu. Traži svoju kćer.
Jer za majku potraga ne završava s godinama. Ne završava ni kada se ugase nade drugih, ni kada se zatvore oči njezina supruga, ni kada prođe 35 godina.
Jelena je i dalje njezina kći. A Milka je i dalje njezina majka – majka koja čeka odgovor.


