Život i djelo novinara koji je svijetu prenosio istinu iz opkoljenoga grada
Na svoj 31. rođendan ranjen je u opkoljenom gradu, a nakon sloma obrane Vukovara odveden je iz bolnice i ubijen na Ovčari. Njegove riječi ostale su trajno svjedočanstvo hrabrosti, ljudskosti i istine o ratnom Vukovaru.
Siniša Glavašević bio je mnogo više od novinara i ratnog izvjestitelja. Bio je glas opkoljenoga Vukovara, čovjek koji je u najtežim danima Domovinskoga rata, dok su granate razarale grad, svojim riječima povezivao ljude, prenosio istinu o stradanju i ulijevao nadu onima koji su je najviše trebali. Njegova izvješća slušala se u skloništima, bolnicama i na bojišnicama, ali i daleko izvan granica Hrvatske. Zahvaljujući njemu i našim kolegama s Hrvatskoga radija Vukovar, glas grada koji je bio gotovo potpuno odsječen od ostatka zemlje nije utihnuo.
Rođen je 4. studenoga 1960. godine u Vukovaru, gradu kojemu je pripadao i kojemu je ostao vjeran do posljednjih dana života. U rodnom je gradu završio osnovnu i srednju školu, a potom je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu studirao komparativnu književnost i bibliotekarstvo. Nakon završetka studija vratio se u Slavoniju te jedno vrijeme radio u osnovnim školama u Lovasu i Borovu naselju.
Na Hrvatskom radiju Vukovar zaposlio se kao spiker, a tijekom Domovinskoga rata postao je urednik i ratni izvjestitelj. Upravo će se u tim okolnostima pokazati koliko su njegovo novinarsko znanje, predanost poslu, osjećaj odgovornosti i osobna hrabrost bili važni za očuvanje istine o Vukovaru.
Glas koji je probijao obruč oko Vukovara
Dok je grad bio izložen svakodnevnim napadima, Siniša Glavašević i naša ratna ekipa nastojali su javnosti prenijeti ono što se u Vukovaru doista događalo. Njihov rad nije bio samo izvještavanje o ratnim zbivanjima. Bio je to svakodnevni pokušaj da se svijetu približi stvarnost ljudi koji su živjeli pod neprestanim granatiranjem, bez sigurnosti, u strahu za vlastite živote i živote svojih najbližih.
Glavaševićeve su riječi bile svjedočanstvo o razaranju, ljudskim patnjama, otporu i nevjerojatnoj upornosti Vukovaraca. Njegovi su izvještaji prenosili dramatične pozive za pomoć, ali i poruku da grad još uvijek živi i da njegovi stanovnici nisu odustali. U vremenu kada je istina o zbivanjima u Vukovaru bila od presudne važnosti, njegov je glas postao jedan od najprepoznatljivijih simbola otpora zaboravu i dezinformacijama.
Cijena takva rada bila je iznimno visoka. Zgrada Hrvatskoga radija Vukovar, iz koje su novinari i tehničari svakodnevno pokušavali održati vezu grada s ostatkom Hrvatske, bila je česta meta napada Jugoslavenske narodne armije. Unatoč opasnosti, radijski djelatnici nastavljali su izvještavati, svjesni da njihove riječi predstavljaju važnu vezu između opkoljenoga grada i slobodnoga svijeta.
Na svoj 31. rođendan, 4. studenoga 1991. godine, Glavašević je ranjen krhotinom granate na putu prema vukovarskoj bolnici. Ondje je krenuo prikupiti informacije za novo izvješće, ali i doznati sudbinu tadašnjega dečka, a današnjega supruga kolegice Vesne Vuković, koji je bio ranjen na Trpinjskoj cesti. O tom posljednjem Sinišinu rođendanu i njegovu ranjavanju svjedočila je upravo Vesna Vuković, ratna novinarka Hrvatskoga radija Vukovar.
Ni ranjavanje ga nije odvojilo od novinarskoga poziva. Svoje posljednje izvješće uspio je poslati 18. studenoga 1991. godine, iz vukovarske bolnice. Bio je to jedan od posljednjih glasova iz grada čija se obrana približavala kraju.
Odveden iz bolnice, zauvijek ostao u sjećanju
Nakon tromjesečne obrane i sloma otpora, Vukovar je 18. studenoga 1991. pao u ruke agresorskih snaga. Uslijedili su dani obilježeni nasiljem, odvođenjima, nestancima i ubojstvima. Dok su se iz grada širile vijesti o njegovu navodnom „oslobođenju”, stvarnost je bila obilježena stradanjem njegovih stanovnika.
Siniša Glavašević odveden je iz vukovarske bolnice 19. studenoga 1991. godine. Nakon toga gubi mu se svaki trag. Naknadno je utvrđeno da je ubijen i pokopan u masovnoj grobnici na Ovčari 20. studenoga 1991. godine. Njegovi posmrtni ostatci ekshumirani su i identificirani u veljači 1997. godine.
Pokopan je 14. ožujka 1997. godine na zagrebačkom groblju Mirogoj, pokraj kolege, prijatelja, vjenčanoga kuma i radijskoga tehničara Branimira Polovine, koji je također ubijen na Ovčari. O njihovu prijateljstvu, zajedničkom radu i bolnom gubitku svjedočila je Zvezdana Polovina, ratna novinarka Hrvatskoga radija Vukovar i Brankova supruga.
Njihova sudbina dio je tragične povijesti Hrvatskoga radija Vukovar. Osim Siniše Glavaševića, u agresiji na Vukovar 1991. godine stradali su i djelatnici radija Stjepan Penić, Vladimir Levar, Branko Polovina i Zdenko Purgar. Njihova imena i doprinos ne smiju biti zaboravljeni jer su, svatko na svoj način, sudjelovali u očuvanju glasa opkoljenoga grada.
„Priče iz Vukovara” nasljeđe koje nadilazi rat
Siniša Glavašević nije ostavio samo novinarska izvješća i svjedočanstva o ratnom Vukovaru. U njegovu radu posebno mjesto zauzimaju i kratke, tople priče o ljudima, dobroti, ljubavi, hrabrosti i temeljnim ljudskim vrijednostima. Čitao ih je slušateljima Hrvatskoga radija Vukovar u trenucima kada je svakodnevica bila obilježena strahom, neizvjesnošću i borbom za goli život.
Te su priče iz podruma vukovarske Opće bolnice telefaksom poslane u Zagreb, a Matica hrvatska objavila ih je 1992. godine u posmrtno izdanoj zbirci „Priče iz Vukovara”. Knjiga je ostala jedino sačuvano literarno djelo hrabroga vukovarskog novinara i dragocjeno svjedočanstvo njegove osobnosti.
U tim tekstovima nije govorio samo ratni izvjestitelj koji bilježi stradanje svoga grada. Govorio je čovjek koji je, usprkos svemu što ga je okruživalo, vjerovao u dobrotu, dostojanstvo, ljubav i snagu ljudskosti. Upravo zato njegove priče i danas imaju posebnu vrijednost. One podsjećaju da se ni u najtežim okolnostima ne smiju izgubiti suosjećanje, solidarnost i vjera u čovjeka.
Za hrabrost i junaštvo Siniša Glavašević posmrtno je 2011. godine odlikovan Redom kneza Domagoja. Od 2007. godine njegovo ime nosi vukovarska Peta osnovna škola, čime je njegovo nasljeđe postalo dio svakodnevice novih generacija koje odrastaju u gradu o kojemu je tako predano izvještavao.
Na današnji dan, 4. studenoga 2026. godine, navršava se 66 godina od njegova rođenja. Umjesto da s kolegom Sinišom proslavimo još jedan rođendan, prisjećamo se njegova života, rada i svega što je ostavio iza sebe. Njegov je život nasilno prekinut, ali glas nije ušutkan. Ostao je zabilježen u arhivskim snimkama, novinarskim izvješćima, „Pričama iz Vukovara” i sjećanjima ljudi koji su s njim dijelili najteže dane.
Siniša Glavašević i kolege s Hrvatskoga radija Vukovar svojim su radom pokazali koliko novinarstvo može biti važno kada su istina, odgovornost i ljudski životi na kušnji. Njihova hrabrost nije bila samo u tome što su ostajali na svojim radnim mjestima dok su oko njih padale granate, nego i u odluci da javnosti prenesu istinu, svjesni opasnosti kojoj su se izlagali. Zbog njih su glasovi Vukovara dopirali do Hrvatske i svijeta. Zbog njih se znalo što se događa u opkoljenom gradu. I zbog njih je istina, unatoč pokušajima da bude zatrta, ipak ugledala svjetlo dana.
Siniša Glavašević ostaje trajni dio povijesti Hrvatskoga radija Vukovar, Vukovara i hrvatskoga novinarstva, kao kolega, prijatelj, novinar i čovjek čije riječi ni vrijeme ni zaborav nisu uspjeli utišati.
Na dnu članka možete poslušati i radijski prilog o Sinišinu životu, njegovoj hrabrosti i nemjerljivom doprinosu da istina o ratnom Vukovaru ipak ugleda svjetlo dana.
