Ivana Bodrožić o kreativnom pisanju, granici između stvarnosti i fikcije te hrabrosti potrebnoj za prvu rečenicu
Dobra priča ne nastaje samo iz zanimljivog životnog iskustva, niti je za njezino stvaranje dovoljna inspiracija. Potrebni su čitanje, promišljanje, rad, disciplina i spremnost da se vlastita iskustva pretvore u nešto što nadilazi osobnu priču. O tome kako nastaje književno djelo, može li se pisanje naučiti i zašto se ne treba bojati praznog papira govorila je hrvatska književnica i pjesnikinja, Vukovarka Ivana Bodrožić, gošća jutarnjeg showa „Tko rano rani?” kod Mire i Robija.
Povod razgovoru bio je priručnik za kreativno pisanje „Sve je baš tako bilo / Ništa od ovoga nije istina”, koji je Bodrožić napisala zajedno s književnikom Zoranom Ferićem. Riječ je o knjizi koja donosi dva autorska pristupa pisanju, ali i konkretne smjernice za sve koji žele zakoračiti u svijet književnog stvaralaštva, od onih koji tek razmišljaju o svojoj prvoj priči do iskusnijih autora koji žele usavršiti svoje vještine.
Ideja za priručnik proizašla je iz dugogodišnjeg rada oboje autora s polaznicima radionica kreativnog pisanja. Bodrožić i Ferić godinama su razvijali vlastite metode, bilježili zapažanja i pripremali vježbe, a ono što je isprva postojalo kao svojevrsna zbirka radnih materijala s vremenom je preraslo u knjigu. Premda su lekcije u priručniku zajedničke, njihovi se pristupi razlikuju, što je, istaknula je književnica, jedna od njegovih posebnih vrijednosti.
– Priručnik je isti po pitanju lekcija, ali je drugačiji po pitanju pristupa, kako nešto pisati i zašto nešto pisati – objasnila je Bodrožić, dodajući kako je godinama bilježila vježbe i zapažanja koja su joj pomagala u radu s polaznicima. Upravo je želja da se takvo iskustvo objedini i učini dostupnim drugima dovela do nastanka ove knjige.
Bez čitanja nema dobrog pisanja
Premda priručnik obrađuje brojne konkretne elemente književnog stvaranja, poput oblikovanja likova, dijaloga, sukoba, strukture pripovijedanja, ritma te početka i završetka priče, Bodrožić je na pitanje što bi početnik najprije trebao razumjeti prije nego što počne pisati izdvojila nešto što se na prvi pogled može činiti jednostavnim – čitanje.
Često se, smatra, događa da ljudi žele napisati priču ili roman, a pritom nisu osobito skloni čitanju. Međutim, upravo je čitanje jedno od najvažnijih iskustava za svakoga tko želi pisati. Kroz tuđe knjige razvija se imaginacija, upoznaju različiti načini pripovijedanja i otkriva kako drugi autori oblikuju svoje priče.
– Vrlo je važno jako puno čitati, imati taj svijet imaginacije u tuđim knjigama, pratiti kako netko nešto radi. Ako netko to radi dobro, to će nas negdje inspirirati i imat ćemo povoda razmišljati o tome – poručila je.
Važnim smatra i razlikovanje životnog iskustva od književnog djela. Svatko, naime, ima neku svoju priču, ali zanimljiv događaj sam po sebi ne jamči da će nastati dobra književnost. Potrebno je iskustvo oblikovati, nadograditi i pronaći u njemu ono što može doprijeti i do drugih ljudi.
Bodrožić pritom ističe kako je univerzalnost jedan od ključnih elemenata dobre priče. Autor se može poslužiti poznatim motivima i stereotipima, ali ih mora nadograditi na način koji će djelu dati autentičnost i originalnost. Granica između anegdote i književnosti ne može se uvijek unaprijed odrediti. Ponekad je, slikovito je opisala, pisanje poput hoda po žici, tek na kraju postaje jasno je li priča uspjela.
Između stvarnosti i fikcije
Pitanje odnosa stvarnog života i književnosti posebno je zanimljivo u kontekstu njezina opusa. Njezin roman „Hotel Zagorje”, objavljen 2010. godine, snažno je obilježen iskustvom odrastanja u progonstvu tijekom Domovinskog rata. Upravo je uspjeh te knjige utjecao i na način na koji čitatelji doživljavaju njezina kasnija djela, često ih povezujući s autoričinim osobnim životom.
Bodrožić je objasnila kako su nakon „Hotela Zagorje” čitatelji njezino pisanje dobrim dijelom počeli promatrati kroz autobiografsku prizmu. Zbog toga joj je naslov „Sve je baš tako bilo” bio posebno zanimljiv. Povezala ga je i s iskustvom rada na radionicama kreativnog pisanja, gdje polaznici, nakon što napišu nešto čime su zadovoljni, često požure potvrditi da se sve doista dogodilo.
Upravo tada, kaže, nastoji ih zaustaviti i podsjetiti da književnost ne mora biti doslovan prikaz stvarnosti.
– Kada čitate neku priču, vi se zapravo ne pitate cijelo vrijeme je li to bilo tako ili nije bilo tako. Priča vas nosi i priča ostaje. To je ono bitno i važno u cijeloj toj stvari – istaknula je.
Prema njezinu mišljenju, nije presudno koliki je udio stvarnosti, a koliki fikcije u nekom djelu. Moguće je ispričati stvaran događaj koji nikome neće biti zanimljiv, ali i izmisliti priču koja će biti jednako važna i bolna kao iskustvo koje se doista dogodilo. Vrijednost književnosti stoga nije u dokazivanju autentičnosti svakog pojedinog događaja, nego u snazi priče i njezinoj sposobnosti da čitatelja dotakne.
Razgovor je otvorio i pitanje odnosa poezije i proze, dvaju oblika književnog izražavanja kojima se Bodrožić podjednako posvećivala. Pjesništvo i proza za nju su različiti pristupi, ali proizlaze iz istog stvaralačkog prostora. Dok joj pisanje poezije donosi stanje igre stihovima, u kojemu je gotovo sve podložno pretvaranju u pjesmu, proza zahtijeva više prostora, razrađivanja, konkretnu priču i događaje.
Ta se dva načina izražavanja, smatra, dobro nadopunjuju i teško bi mogla zamisliti svoj književni rad bez jednoga od njih.
Govoreći o suvremenim čitateljskim navikama, upozorila je i na manjak vremena i koncentracije koje ljudi posvećuju čitanju. Tehnologija i neprekidna izloženost različitim sadržajima utječu na našu pažnju, a posljedice toga tek će se vidjeti u odnosu prema književnosti.
Ekranizacije književnih djela pritom ne smatra nečim lošim. Naprotiv, uspješna ekranizacija može biti vrlo dobra za knjigu i njezina autora, no upozorila je kako postoje dijelovi književnog iskustva koje film ili televizija ne mogu zamijeniti.
– Postoji taj dio jezika koji je dostupan samo u čitanju, u tišini, u pažnji, i šteta bi bilo ostati bez njega – rekla je.
Osvrnula se i na mogućnost ekranizacije „Hotela Zagorje”, pojasnivši kako su prava trenutačno kod njezina američkog izdavača, a eventualna realizacija filmskog projekta ovisit će o budućim interesima i okolnostima.
Pisanje se ne uči preko noći, ali se može vježbati
Jedno od najčešćih pitanja među polaznicima radionica kreativnog pisanja jest može li se pisanje naučiti. Bodrožić na početku svojih radionica često postavlja upravo to pitanje, a odgovor koji daje polaznicima zna ih iznenaditi, pisanje se ne može jednostavno naučiti. Ipak, to ne znači da se ne mogu razvijati brojne vještine potrebne za nastanak dobre priče.
Moguće je naučiti kako oblikovati likove, izgraditi sukob, osmisliti početak i završetak, razvijati strukturu i izbjeći određene pripovjedne zamke. Sve su to elementi koji se mogu usvajati postupno, kroz vježbu, rad i iskustvo.
– Može se naučiti puno toga što se tiče pisanja. Kada se radi o likovima, sukobu, početku i kraju, sve se to može naučiti u puno, puno koraka – pojasnila je.
Ipak, radionice kreativnog pisanja ne vidi samo kao mjesto na kojemu se usvajaju tehničke vještine. Jednako važnim smatra druženje ljudi sličnih interesa, razmjenu iskustava i stvaranje novih prijateljstava. Za mnoge polaznike upravo je takvo okruženje poticaj da nastave pisati i razvijati odnos prema književnosti.
Svojim je iskustvom pokušala ohrabriti i one koji već dugo razmišljaju o pisanju, ali nikako ne uspijevaju napraviti prvi korak. Strah od praznog papira, smatra, često nas zaustavlja dok o pisanju razmišljamo kao o nečemu što se tek treba dogoditi. Međutim, svatko već nosi u sebi brojne priče koje mogu postati početak književnog stvaranja.
Njezin je savjet jednostavan, najprije treba pisati zbog sebe, pronaći priču koja je nama zanimljiva i pokušati je oblikovati na način koji nas ispunjava. Razmišljanje o čitateljima i tuđim očekivanjima može doći poslije.
– Ako to stvarno želimo ispričati, zabavimo onda sebe, napravimo nešto što je nama zanimljivo. Pokušajmo sami sebi dokučiti tu neku priču koju imamo. Tek onda razmišljamo o drugima, tek onda razmišljamo o čitateljima. Jer zapravo je pisanje prvenstveno razgovor sa samim sobom – poručila je.
Radionica u Vinkovcima 10. studenoga
Praktičnu priliku za upoznavanje s metodama kreativnog pisanja zainteresirani će imati 10. studenoga u Gradskoj knjižnici i čitaonici Vinkovci, gdje će Ivana Bodrožić održati radionicu i predstaviti priručnik koji je napisala zajedno sa Zoranom Ferićem.
Program će, kako je najavila, biti prilagođen broju sudionika, a cilj je odgovoriti na njihova pitanja, približiti im načine rada na tekstu i pokazati da književno stvaranje ne mora biti nedostižan ni mističan proces.
Susret će tako biti prilika ne samo za razgovor o teoriji pisanja nego i za praktično upoznavanje s njegovim mogućnostima. Jer, kako je tijekom razgovora više puta naglasila, za dobru priču nisu dovoljni samo talent i inspiracija. Potrebni su čitanje, vježba, znatiželja i, možda najvažnije, hrabrost da se počne. A prva rečenica, čini se, ne mora biti savršena. Važno je da bude napisana.
Snimku gostovanja Ivane Bodrožić u jutarnjem showu “Tko rano rani?” poslušajte u playeru ispod teksta.
