Investitor radova bila je Uprava za ceste OBŽ, a vrijednost radova koji su trajali oko godinu i pol iznosi oko 811.000 eura.

-Stari betonski most bio je dotrajao, imao je samo jedan kolnički trak i preko njega bilo je zabranjeno prometovanje teretnim vozilima radi čega je njegova sanacija bila nužna. Inicijativa za sanacijom došla je od mještana okolnih sela -rekao je Mato Lukić, obnašatelj dužnosti župana OBŽ. Također je izrazio zadovoljstvo što na inicijativu Udruge hrvatskih dragovoljaca domovinskog rata Ernestinovo i Udruge branitelja 106. brigade HV-a most nosi ime Nenada Krstića, branitelja poginulog u rujnu 1991. godine u blizini samog mosta.

O detaljima projekta nazočne je upoznala Lejla Ševo, ravnateljica Uprave za ceste OBŽ rekavši kako su svi radovi prošli bez poteškoća, osim što su potrajali zbog visokog vodostaja.
-Most je ukupne dužine 185 metara, a širine kolnika šest metara – pojasnila je Ševo.

Načelnica općine Ernestinovo Marijana Junušić naglasila je kako je izgradnjom novog mosta uklonjeno usko grlo na ovoj županijskoj cesti, koja je žila kucavica toga kraja jer ga povezuje s auto cestom i Osijek s Đakovštinom.

Srećko Grbavac, predsjednik Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskoga rata Ernestinovo pojasnio je kako je Nenad Krstić, rodom iz Srbije, bio mladi ročnik JNA koji je transporterom prebjegao u Hrvatsku i priključio se Hrvatskoj vojsci.
-Poginuo je 21. rujna 1991. godine, kao hrvatski branitelj, od minobacačke granate koju je vjerojatno ispalio njegov sunarodnjak s neprijateljske strane, samo dva tjedna nakon što je napunio 19 godina, a pokopan je na groblju u Antunovcu, uz sve vojne počasti kakve zaslužuju heroji Domovinskog rata, rekao je Grbavac dodajući kako ga mještani Antunovca i njegovi preživjeli suborci i nakon 30 godina slave kao svoga heroja.

Naime, prema pisanju medija Nenad je služio vojni rok u JNA u oklopno-mehaniziranoj jedinici u Osijeku. Posadu transportera gusjeničara uz njega činila su još četiri Hrvata i Albanac s Kosova. Iako različitih nacionalnosti svi su se sprijateljili, razgovarali o tome što se događa, a kada su izišli na teren Nenad se i sam uvjerio u to tko je agresor, a tko brani svoj dom. Drugoga svibnja 1991. posada transportera izišla je iz vojarne i više se nisu vraćali tako da su vidjeli strahote koje su se dogodile u Borovu selu, vidjeli su da Arkanovci pucaju prema mađarskom selu Laslovu, da je JNA uvijek na strani agresora te da im se plasiraju lažne priče. Stoga su se odlučili na bijeg, došli do gardista u Antunovcu, a potom su sva šestorica odvedena u zapovjedništvo obrane Osijeka gdje im je ponuđeno da izaberu što žele dalje, hoće li svojim kućama, ostati u Osijeku ili nešto treće. Nenad je odlučio ostati s antunovačkim braniteljima. Već 21. rujna dolazi zapovijed o akciji čiji je cilj bio osvajanje benta uz Vuku nadomak današnje Petrove Slatine. Osvojili su most i odradili svoj dio zadaće kada su ih oko 14 sati iz smjera Šodolovaca, koji je bio četničko uporište, zasuli minobacačkim granatama, a jedan je geler za Nenada bio koban.