Hrabra novinarska ekipa Hrvatskog radija Vukovar sve je to vrijeme predano i objektivno radila novinarski posao. Ne, nije to bilo stvaranje novinarske karijere na tragediji jednoga grada i njegovih stanovnika, nije to bila ljubav prema novinarstvu ili "lov" na Pulitzerovu nagradu. Bila je to neizmjerna ljubav prema Vukovaru, Vukovarcima, Domovini i samo jedna želja – da istina iz vukovarskoga pakla obiđe Hrvatsku i svijet.

Teško je s današnjeg aspekta novinarstva zamisliti okolnosti u kojima su se nesretnom igrom sudbine našle naše kolegice i kolege s HRV-a.

Upravo zahvaljujući njima vukovarska tragedija i istina ugledala je svjetlo dana. Zbog te istine naših petero kolega izgubilo je živote – među njima urednik i novinar HRV-a, Siniša Glavašević, kojega s pravom možemo nazvati tvorcem hrvatskog ratnog novinarstva, i tehničar Branimir Polovina, za kojega kažu da je bio toliki stručnjak u svome poslu da bi od dvije žice uspio osposobiti radio za njegovo emitiranje.

Svojim radom ratna ekipa HRV-a zadužila je cjelokupnu novinarsku struku. Oni su svijetli uzor tome kakvo bi novinarstvo trebalo biti. Tužni zbog njihove zle kobi, a ponosni što su proširili strašnu istinu iz vukovarskoga pakla, donosimo priču o "Sinišinoj ostavštini".  

Snimke od neprocjenjive vrijednosti

Zgrada Hrvatskog radija Vukovar 1991. godine nalazila se u Ulici maršala Tita 16/I u samom središtu grada. Upravo zbog širenja istine zgrada HRV-a bila je konstantna meta napada. Gađana iz svih raspoloživih neprijateljskih sredstava zgrada HRV-a bila je uništena gotovo do temelja.

Povratkom u Vukovar, u redakciju HRV-a došao je jedan naš sugrađanin koji je u ruci nosio plastičnu vrećicu. Ispričao nam je kako je nakon pada grada ostao u Vukovaru. Obilazio je ruševine i podrume u potrazi za nečim što bi se moglo iskoristiti ili je moglo imati nekakvu vrijednost.

Jedan od podruma u koji je zašao, bio je i podrum zgrade Hrvatskog radija Vukovar. U gomili uništene radijske opreme, građevinskog materijala, cigala i šute, pronašao je radijske vrpce na kojima se snimao program. Nije znao što se na njima nalazi, nije imao tehničke uvjete za njihovo pokretanje, no znao je da ih mora spasiti.

Sve te godine, pet radijskih vrpci u trajanju od 60 i 45 minuta čekale su na to da se vrate u svoju matičnu kuću, čekale su na njihovo pokretanje. Na vrpcama se nalaze autentični zapisi koje su načinili naši kolege 1991. godine. Riječ je o snimkama s građanima koje su nastajale u civilnim skloništima, vukovarskoj bolnici, s braniteljima koji se nalaze na prvoj crti bojišnice. Riječ je o autentičnim glasovima zarobljenima u jednom nemilom vremenu, glasovima koji su odlučili preživjeti.

Snimke su danas prebačene u digitalni oblik, a radijske vrpce pripadaju najvrjednijoj "Sinišinoj ostavštini" koju danas posjedujemo.

U playeru koji se nalazi na dnu stranice poslušajte mali dio od onoga što je zabilježeno na snimkama.