35 godina nakon Veleprometa, Kata i Mato Gombović još čekaju sina Mirka

- Tekst se nastavlja ispod oglasa -

Iz Veleprometa je odveden kada je imao samo 21 godinu. Njegovi roditelji ne znaju gdje je završio ni gdje počiva. I nakon 35 godina njihova je najveća želja pronaći ga i zapaliti mu svijeću na grobu.

„Ja sam Kata Gombović. Tražim sina. Odavde je odveden.“

Tako je, tiho i s teškoćom, svoje svjedočanstvo započela Kata Gombović, koja je zajedno sa suprugom Matom danas došla na mjesto nekadašnjeg logora Velepromet, gdje je obilježena 35. obljetnica stradanja vukovarskih zatočenika. Došli su odati počast žrtvama, zapaliti svijeću i ponovno, pred mjestom koje je obilježilo njihove živote, izgovoriti ono što ih već desetljećima boli – njihov sin Mirko još nije pronađen.

Mirko je imao samo 21 godinu kada je odveden iz Veleprometa. Kata ga je posljednji put vidjela upravo ovdje, u listopadu 1991. godine. Majka i sin bili su zatočeni na istom mjestu, ali nisu smjeli razgovarati. Ostali su im samo pogledi.

– Mi smo se samo gledali u oči. Nismo smjeli pričati. Oči su nam sve govorile – prisjeća se Kata posljednjeg susreta sa sinom.

Od tada o Mirku nemaju nikakvih pouzdanih informacija. Kata kaže kako je čula da je odveden u pravcu Negoslavaca, ali nikada nisu saznali što se s njim dogodilo, gdje je završio niti gdje bi mogli pronaći njegove posmrtne ostatke.

ČEKAJU VIJEST KOJA BI IM DONIJELA MIR

Kata i Mato prošli su strahote zatočeništva. Kata je odvedena u Mitrovicu, gdje je, kako svjedoči, proživjela poniženja i mučenja, iskustva o kojima i danas govori teško, prekidajući rečenice i gubeći se u sjećanjima. Mato je također bio zatočen i prošao kroz teška ratna iskustva. Kada se pokušava vratiti u te dane, riječi mu ponestaju. Ono što je proživio ne uspijeva pretočiti u rečenice.

Ali ni nakon svih tih godina bol zbog vlastitog stradanja nije jedina koja ih prati. Najteža je neizvjesnost o sudbini njihova sina.

Svaki put kada se pronađe nova grobnica, kada se objavi da su pronađeni posmrtni ostaci neke od nestalih osoba, njihova se nada ponovno probudi. Čekaju. Osluškuju vijesti. Nadaju se da bi možda upravo tada mogli saznati nešto o Mirku.

- Tekst se nastavlja ispod oglasa -

– Najveća nam je želja da ga pronađemo, da znamo gdje ćemo zapaliti svijeću. Da možemo otići kao ljudi na grob – kaže Kata.

U toj jednostavnoj rečenici sadržano je sve što roditelji nestalih žele – ne traže ništa osim istine, mogućnosti da pronađu svoje dijete i da mu, nakon desetljeća neizvjesnosti, konačno odaju počast na mjestu njegova počivališta.

NADA KOJA NE PRESTAJE

Mato i Kata Gombović i danas dolaze na obilježavanja, na mjesta stradanja i sjećanja. Dolaze dok god mogu, dok ih noge nose i dok imaju snage ponovno se suočiti sa sjećanjima. Velepromet za njih nije samo mjesto na kojem se obilježava jedna od najtežih tragedija vukovarskog ratnog stradanja. To je mjesto na kojem su posljednji put vidjeli sina, mjesto s kojeg je odveden i s kojeg je započela njihova dugogodišnja potraga.

Trideset i pet godina poslije, Mirko je i dalje u njihovim mislima, u njihovim molitvama i u njihovoj svakodnevici. Njegovo ime nije zaboravljeno. Njegov nestanak nije završena priča.

Kata i Mato još čekaju. Čekaju odgovor, čekaju istinu, čekaju da netko pronađe trag njihova sina.

- Tekst se nastavlja ispod oglasa -

I dok god čekaju, njihova nada neće prestati.

- Oglas -

Posljednje objavljeno

- HRV Oglas -spot_img
- Tekst se nastavlja ispod oglasa -

Povezani članci

- Advertisement -spot_img