U podrumima vukovarske bolnice spašavali su živote unatoč razaranju, strahu i nedostatku osnovnih sredstava
U autentičnim podrumskim prostorijama vukovarske bolnice sačuvana je priča o stradanju, hrabrosti i medicinskom osoblju koje je, unatoč razaranju i nedostatku svega potrebnog za rad, neumorno spašavalo ljudske živote.
Postoje mjesta na kojima povijest nije samo zapisana na zidovima i u dokumentima. Ondje je još uvijek prisutna u svakom hodniku, svakom sačuvanom predmetu i svakom koraku posjetitelja. Jedno od takvih mjesta nalazi se u podrumskim prostorijama Nacionalne memorijalne bolnice „Dr. Juraj Njavro”. Ondje je 2006. godine otvoren Muzej, Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991., memorijalni postav koji čuva uspomenu na jednu od najtežih i najpotresnijih priča Domovinskog rata.
Upravo ondje, gdje su tijekom 1991. godine boravili ranjenici, bolesnici, djeca i medicinsko osoblje, danas posjetitelji mogu upoznati razmjere stradanja, ali i ljudskost koja je u tim gotovo nezamislivim okolnostima bila snažnija od straha, boli i razaranja.
O nastanku postava, njegovoj važnosti, svjedočanstvima koja čuva i potrebi prenošenja istine novim generacijama u emisiji „Tko rano rani?” kod Mire i Robija govorila je Ana Kajinić, voditeljica Muzeja – Mjesta sjećanja Vukovarska bolnica 1991.
– Ideja o osnivanju memorijalnog postava potekla je od tadašnje ravnateljice bolnice dr. Vesne Bosanac i dr. Jurja Njavre, dok su njegovi autori Ivica Propadalo i Željko Kovačić. Osnovna je zadaća od samoga početka bila sačuvati sjećanje na ljude koji su u najtežim ratnim danima u bolnici tražili spas, ali i na djelatnike koji su, unatoč svemu, nastavljali svoj posao. Želimo sačuvati sjećanje na sve ljude, djelatnike, ranjenike i civile koji su u tom prostoru tražili zaštitu, ali i uspomenu na težinu boravka u našoj bolnici – istaknula je Kajinić.
Bitka bez oružja
Posebnost ovoga memorijalnog postava njegova je autentičnost. Posjetitelji ne obilaze rekonstruirani prostor niti izložbu smještenu u nekoj drugoj zgradi. Kreću se upravo onim hodnicima u kojima su se odvijali događaji iz 1991. godine. Ondje gdje su ležali ranjenici, gdje se spavalo, operiralo i čekalo hoće li preživjeti još jedan dan.
Kajinić kaže kako posjetitelji često očekuju manji muzejski prostor, no tek kada shvate da se nalaze na mjestu na kojem se doista odvijala borba za ljudske živote, postaju svjesni razmjera onoga što se ovdje događalo.
– Kada hodate našim hodnicima, prolazite prostorima u kojima su ležali ranjenici, u kojima se spavalo, u kojima se vodila jedna velika bitka, bitka bez oružja. Ta je bitka bila svakodnevna. Vukovarska bolnica, iako označena znakovljem Crvenoga križa, bila je izložena neprekidnim napadima – ispričala je Ana Kajinić, dodajući kako je na bolnicu je svakodnevno padalo između 70 i 80 projektila, a zabilježeno je da ih je u jednom danu palo čak 700.
U njezinoj unutrašnjosti istodobno se vodila borba za svaki ljudski život. Liječnici, medicinske sestre i ostali djelatnici radili su u uvjetima u kojima je nedostajalo lijekova, medicinskog materijala i osnovnih sredstava za liječenje. Nisu imali sve što im je bilo potrebno, ali nisu imali ni mogućnost odustati.
Kajinić je podsjetila na riječi dr. Jurja Njavre koje možda najbolje opisuju tadašnje okolnosti: „Dogodilo se da imamo jedan ljudski život u svojim rukama. Nemamo odakle, ne znamo kako i nemamo čime, ali moramo.”
U toj rečenici sadržana je svakodnevica ratne bolnice. Odgovornost prema pacijentu bila je veća od svih prepreka. Profesionalnost, znanje, snalažljivost i golema želja da se pomogne postali su jedini oslonac u okolnostima u kojima se činilo da je gotovo sve izgubljeno.
– Tijekom 1991. godine u bolnici je zbrinuto oko 4.000 ranjenika, a obavljeno je više od 2.000 operacija. Brojke same po sebi govore mnogo, ali tek kada se povežu s osobnim svjedočanstvima, dobivaju ljudsko lice. Zato se u memorijalnom postavu povijesne činjenice nadopunjuju pričama djelatnika i ranjenika. Svaka od njih svjedoči o borbi za život, požrtvovnosti i solidarnosti – rekla je Kajinić.
Posebno je važno i to što pomoć u bolnici nije ovisila o nacionalnosti ranjenika. Kajinić je izdvojila priču o čovjeku srpske nacionalnosti koji je ležao u krevetu na koji je pala avionska bomba teška 250 kilograma. Bomba je probila nekoliko bolničkih etaža i završila između njegovih nogu. Čovjek, nevjerojatno, nije zadobio ozljede.
Na bolnicu je, prema riječima Kajinić, bačeno čak 15 takvih avionskih bombi. No priča o ranjeniku koji je preživio njezin izravan pad mnogo je više od svjedočanstva o nevjerojatnoj sreći. Ona je i dokaz načela po kojemu je bolnica radila, pomoći svakome tko pomoć treba.
– To nam puno govori o radu djelatnika. Upravo se tu vide njihova profesionalnost, požrtvovnost i spremnost da pomognu čovjeku i spase ljudski život – naglasila je.
Pritom ne treba zaboraviti da su i sami djelatnici bili žrtve rata. Na ulazu u bolnicu dočekivali su ranjenike, poznanike, ali i smrtno stradale članove vlastitih obitelji. Morali su nastaviti raditi i onda kada su njihovi osobni životi bili razoreni.
Od bolničkih hodnika do Ovčare
– Obilazak memorijalnog postava započinje kratkim filmom u trajanju od četiri do pet minuta. On prikazuje događaje iz ratne 1991. godine, razaranje bolnice i okolnosti koje posjetitelji danas više ne mogu vidjeti. Nakon toga slijedi stručno vođenje kroz prostor, uz objašnjenja uvjeta u kojima su boravili pacijenti i radilo medicinsko osoblje – objasnila je Kajinić.
Posebna se pozornost posvećuje djeci. U bolnici su okupaciju Vukovara dočekala 44 djeteta, a tijekom toga razdoblja ondje je rođeno i 16 beba. Posjetiteljima se nastoji približiti kako su najmlađi provodili dane, gdje su boravili i s kakvim su se okolnostima suočavali. Djeca koja danas dolaze u posjet tako mogu lakše zamisliti kako je izgledalo odrastanje njihovih vršnjaka u ratnom skloništu.
– Među upečatljivim dijelovima postava nalaze se zidne pločice na kojima su kronološki zabilježeni događaji, kao i tragovi razaranja. Posebnu pozornost privlači mjesto na kojem je avionska bomba probila nekoliko etaža bolnice. No iza materijalnih tragova razaranja kriju se sudbine ljudi – rekla je naša sugovornica, a upravo njih Kajinić nastoji staviti u središte priče.
Jedno od najtežih poglavlja obilaska odnosi se na 20. studenoga 1991. godine, kada su iz bolnice odvedeni pacijenti, ranjenici i djelatnici. Put koji je za mnoge započeo u bolničkim hodnicima završio je na Ovčari, jednom od najvećih stratišta Domovinskog rata.
Posjetitelji se kroz podzemni hodnik susreću s imenima odvedenih iz vukovarske bolnice. Među njima su osobe ubijene na Ovčari, osobe pronađene na drugim lokacijama, ali i oni za kojima se još uvijek traga i čija sudbina nije razjašnjena.
U skloništu se mogu pogledati videosvjedočanstva dviju osoba koje su preživjele događaje na Ovčari. Obilazak završava u sobi sjećanja, prostoru u kojem se izgovaraju imena svih odvedenih i ubijenih na masovnoj grobnici na Ovčari.
Taj dio postava podsjeća da priča o bolnici ne završava slomom obrane grada. Ona se nastavlja sudbinama ljudi koji su iz nje odvedeni, njihovih obitelji i svih onih koji još uvijek čekaju odgovore.
Sjećanje bez mržnje, priča za nove generacije
Mjesto sjećanja tijekom cijele godine posjećuju brojne skupine i pojedinci. Posebno je intenzivno u studenome, kada u Vukovar dolaze ljudi iz svih dijelova Hrvatske i inozemstva. No interes nije ograničen samo na dane oko 18. studenoga.
– Svaki posjetitelj koji dođe u Mjesto sjećanja dio je Kolone sjećanja. Svi zajedno na taj način čuvamo uspomenu na te dane – poručila je Kajinić.
Od siječnja do kraja listopada ove godine evidentirano je 60.000 posjetitelja, a tijekom studenoga očekuje se njihov još veći broj. Prošle godine postav je posjetilo ukupno 132.000 ljudi.
Među njima su učenici osmih razreda iz cijele Hrvatske, završni razredi škola iz Bosne i Hercegovine, braniteljske i veteranske udruge, umirovljenici, pripadnici policije i vojske. Posebno vrijedna suradnja ostvarena je s Medicinskim fakultetom u Zagrebu, čiji studenti završnih godina svake godine dolaze upoznati se s radom ratne bolnice.
Od travnja do listopada redovito dolaze i organizirane skupine posjetitelja iz Sjedinjenih Američkih Država. Njihove reakcije, kaže Kajinić, često su vrlo emotivne. Nakon obilaska znaju poručiti djelatnicima da se nikada ne umore od pričanja ove priče. Takve su riječi dodatna motivacija da se sjećanje nastavi prenositi.
Ipak, među najdirljivijim reakcijama za nju su one najmlađih. Kada u očima djece vidi da su razumjela kako su njihovi vršnjaci provodili djetinjstvo u podrumskim prostorijama bolnice, zna da je priča doprla do njih. Ponekad ih žele zagrliti, a ponekad samo u nevjerici pitaju je li doista sve tako bilo.
Odrasli posjetitelji reagiraju drukčije. Neki ne mogu sakriti suze, a neki ostanu bez riječi. Jedna je posjetiteljica, koja je i sama prošla rat i bila na prvoj crti, nakon obilaska rekla: „Prošla sam rat, bila sam na prvim crtama, ali kada sam ovdje došla, vidjela sam što je rat učinio malom čovjeku.”
Upravo je to jedna od najvažnijih poruka koju Mjesto sjećanja želi prenijeti. Ne stvarati mržnju, ljutnju ili želju za osvetom, nego potaknuti razumijevanje, zahvalnost i poštovanje prema ljudima koji su u najtežim okolnostima sačuvali ljudskost.
– Zato se postav nastoji i dalje razvijati. Prikupljaju se fotografije i povijesna građa koje će posjetiteljima približiti lica liječnika, medicinskih sestara, tehničkog osoblja, ranjenika i djece. Postavljeno je i pet novih plakata, a u pripremi je izdavanje knjižice u suradnji s vukovarskim gimnazijalcima. U njoj će biti objedinjeni njihovi istraživački radovi o poznatim povijesnim događajima – rekla je Kanjinić.
Jedno od otvorenih pitanja ostaje i bolnička dokumentacija odnesena u Srbiju tijekom ratnih događanja. Iako je dio dokumentacije vraćen bolnici, ona nije vraćena u cijelosti. Posebno nedostaju ključni dijelovi koji bi mogli pomoći u rasvjetljavanju ratnih zbivanja i sudbina nestalih osoba. Kajinić se nada da dokumenti nisu izgubljeni te da bi se u budućnosti mogla ostvariti suradnja koja bi omogućila njihov povratak.
Nakon svega, njezina je poruka jednostavna. Želi da što više ljudi posjeti Mjesto sjećanja, upozna priču o ranjenicima i civilima te čuje svjedočanstva ljudi koji su proživjeli ratne dane. Jer iza svake povijesne činjenice stoji čovjek. Njegova bol, sudbina, strah, ali i hrabrost.
– Nemojte se umoriti od dolazaka. Dođite, poslušajte, posjetite ovo Mjesto sjećanja – poručila je Ana Kajinić.
U podrumskim hodnicima vukovarske bolnice i danas se osjeća težina vremena u kojemu je ljudski život svakoga trenutka mogao biti ugašen. Ali ondje je sačuvano i nešto mnogo snažnije od ruševina i tragova granatiranja. Sačuvana je priča o ljudima koji nisu odustali. O liječnicima koji su operirali bez potrebnih sredstava, medicinskim sestrama koje su ostajale uz pacijente, o ranjenicima koji su čekali pomoć i o djeci koja su, umjesto bezbrižnog djetinjstva, upoznala rat.
To je priča o zlu koje je pogodilo Vukovar, ali i o dobroti koja se ni u takvim okolnostima nije ugasila. Upravo zato Mjesto sjećanja Vukovarska bolnica 1991. nije samo podsjetnik na prošlost. Ono je i trajna opomena koliko su važni ljudskost, solidarnost i poštovanje života.
SNIMKU gostovanja Ane Kajinić u jutarnjem showu „Tko rano rani?” poslušajte u playeru ispod članka.
