Kakav je Blago Zadro bio kao obični obiteljski čovjek?
Kao njegova supruga mogu reći sve samo najbolje za njega kao čovjeka. Uvijek je bio svima dobar i sa svima u dobrim odnosima, imao je razumijevanja prema svakome. Iznad svega je u srcu nosio Hrvatsku.
Kako ste se nosili s njegovom političkom aktivnošću?
Podržala sam ga, ali mi je bilo jako teško. Trebalo je brinuti o kući i djeci, radila sam u to vrijeme 1991. sve do 10. kolovoza, a situacija je bila sve teža, sve češći su bili incidenti i dolazilo je sve nesigurnije vrijeme. Sinovi su bili uz oca, posebno Robert i nešto mlađi Tomislav koji su se priključili tati u obrani Vukovara. Najmlađi Josip također je bio jako vezan uz Blagu, ali još vrlo mlad da bi mu se mogao priključiti. Bilo mu je tek deset godina. Blago je inzistirao da zbog njegove i svoje sigurnosti napustim Vukovar jer su granate na grad sve češće padale. To sam učinila i otišla kod rodbine u Hercegovinu. Bilo mi je jako teško. Htjela sam se vratiti, ali Blago nije dopuštao, nego sam nakon nekoliko dana otišla u Tučepe gdje je već bilo puno naših prognanika iz Borova naselja.
Kada ste doznali za Blaginu pogibiju?
Jednostavno sam to osjetila. Slušala sam i noćne vijesti u kojima nitko ništa nije izravno spomenuo, ali mene osjećaj nije prevario. Siniša Glavašević je izvještavao da Vukovar krvari, a ja sam imala osjećaj kako da će dodati "s Blagom". Nakon nekoliko dana došli su kod mene u Tučepe Blagin brat i stric iz Hercegovine koji su rekli da Blage više nema. To je našega Josipa tako potreslo da je pao u nesvijest. Ti su dani bili strašni. U Tučepima sam bila još jedno kratko vrijeme i onda smo došli u Zagreb.
Nažalost ubrzo pogiba i sin Robert na Kupresu.
Čim smo se okupili u Zagrebu, odnosno kada su sinovi u proboju izašli iz Vukovara, Robert je odmah rekao da će se priključiti 5. gardijskoj brigadi i da će ostati u vojsci. Ja sam mu rekla: "Nemoj, Roberte, više nositi pušku. Ja ću nas hraniti kako budem znala i umjela, valjda nećemo biti gladni". Robert je odgovorio da želi i dalje biti vojnik i kada se bude oslobađao Vukovar da želi oca dostojno sahraniti i ako zatreba ići u Hercegovinu. Mislila sam kako tamo neće biti rata. Nažalost, pogriješila sam. Robert je kao dragovoljac poginuo na Kupresu 10. travnja 1992.
Kako danas gledate Vi i Vaši sinovi na događaje koji su obilježili vaše živote i na Blaginu pogibiju?
Unatoč boli, koju osjećam zbog gubitka Blage, ja sam jako ponosna što se Blagini suborci, prijatelji iz cijele Hrvatske i Vukovarci svake godine prisjete Blage. Sinovi su iznimno ponosni na njega i danas slijede njegova životna načela jer Blago nam je puno puta znao reći da je od svega najvrjedniji pošteni obraz. Blago nam svima nedostaje, a posebno bi se danas radovao unucima.
Je li današnja Hrvatska ona Hrvatska za koju se Blago borio i dao život?
Hrvatska, za koju se Blago borio i o kojoj je sanjao, trebala je biti poput Švicarske. Sanjao je zemlju radnih mjesta, dobroga standarda i života, zemlju dobre budućnosti. Blago se kao zapovjednik obrane Trpinjske ceste uvijek zalagao za jedinstvo branitelja.
Kako danas gledate na razjedinjenost hrvatskih branitelja?
Teško mi je o tome govoriti i žao mi je zbog toga što danas nad idejom zajedništva prevladavaju neki osobni interesi. Blago to nije želio.
Živite u Zagrebu i Vukovaru. Kako vidite Vukovar 25 godina poslije?
Vukovar je danas grad u kome su još vrlo malo vidljivi tragovi rata, rušenja i razaranja. Željela bih da postane i grad iz koga mladi neće odlaziti, nego ostajati u njemu.
Danas brojna učilišta, ustanove i škole nose ime Blage Zadre. Kako gledate na to?
I dalje ima puno inicijativa za korištenje imena Blage Zadre, iako moj sin kaže kako ima i drugih junaka čija se imena mogu koristiti. Drago nam je da ima ljudi iz čitavoga svijeta koji cijene lik i djelo Blage Zadre. Naravno da sam jako ponosna na to, iako bih iznad svega voljela da je Blago danas s nama.
