Tijekom komemorativnog skupa pročitana su imena 68 mještana, branitelja i civila, koja su život izgubila tijekom velikosrpske agresije i okupacije prije 30 godina. Nakon polaganja vijenaca izaslanik premijera Andreja Plenkovića i ministra branitelja Tome Medveda, državni tajnik u Ministarstvu hrvatskih branitelja Špiro Janović naglasio je kako broj ubijenih u ovome mjestu pokazuje svu brutalnost srbočetničke agresije.

- Osim hrabrosti i ove žrtve, našemu je narodu solidarnost i zajedništvo omogućilo da opstane na ovim prostorima. I danas, kada se čini da toga zajedništva ima sve manje, potrebno je toga se sjetiti. Zajedništvo nam treba i dalje da bi i u novim izazovima pokazali svu snagu i napredovali. To je poruka hrvatske Vlade i Ministarstva hrvatskih branitelja – poručio je Janović.

Počast stradalima odao je i vukovarsko-srijemski župan Damir Dekanić istaknuvši kako je uz velik broj ubijenih, najtužnije što se i nakon 30 godina još uvijek ne zna sudbina 17 mještana nestalih u Domovinskom ratu.
-To je ono najtužnije, ono što i danas ne da mira stanovnicima Sotina i svima onima koji nekoga traže. Svi mi koji smo ostali iza njih moramo voditi računa i čuvati ono za što su mještani Sotina dali svoje živote – poručio je župan Dekanić.

Gradonačelnik Vukovara Ivan Penava podsjetio je na svirepost počinjenu nad mještanima Sotina, ali i činjenicu da ubijeni nisu zaboravljeni.
- Na brutalan i svirep način velik broj mještana odveden je nenaoružan i ubijen. Međutim, ono što pozitivno možemo izvući iz ovog tragičnog događaja je da nas se na komemoraciji okupio veliki broj sudionika, što znači da se sjećamo i ne zaboravljamo teške dane presudne za stvaranje neovisne i suverene hrvatske države - poručio je Penava dodajući kako bi i jedna nevina žrtva u Sotinu bila previše, a ne čak 68.
-Svakodnevno se trebamo pitati jesmo li dostojni te žrtve - zaključuje Penava.

Matija Kušić već 30 godina traži svoga muža Marina, rekavši kako danas ne zna ništa više no prije 10 godina.
- Ubojica je priznao da ga je ubio i ostavio, međutim kosti nismo našli i ne znamo što se poslije dogodilo. Imamo samo ovaj križ kod kojeg palimo svijeće za rođendane, božiće i uskrse, to nam je sve – kaže Kušić.

Prema svjedočenjima i iskazima preživjelih Sotinjana između 14. i 20. listopada 1991. srpske su vojne postrojbe nakon okupacije Sotina veći broj nesrpskih mještana nasilno odvele iz svojih domova, a potom u logor u Negoslavcima gdje su bili podvrgnuti zlostavljanjima i ispitivanjima. Nakon toga odvedeni su u logore u Srbiji. Preostale Hrvate u Sotinu okupatori su držali u pritvoru, radnim logorima, tjerali na prinudni rad i postupno ih ubijali. Tijekom srbijanske okupacije ubijeno je čak 10% stanovništva, odnosno 68 mještana, od kojih se 17 još uvijek vodi nestalima.
Posmrtni ostaci stradalih pronađeni su na mjesnom groblju i u masovnoj grobnici kod vučedolskih vinograda.

Vijence podno Spomen obilježja u središtu Sotina položili su i svijeće upalili članovi obitelji i rodbine žrtava, suborci i članovi udruga proizašlih iz Domovinskog rata te državna i izaslanstva političkih stranaka - Domovinskog pokreta, Hrvatskih suverenista i GO HDZ-a.
Sveta misa zadušnica za poginule i nestale mještane Sotina služena je u crkvi sv. Marije pomoćnice.