„Srce Vukovara”: Priča o ljudima koji su spašavali živote dok je grad umirao

- Tekst se nastavlja ispod oglasa -


Stipo Majić i Senka Vuko svjedoče o borbi za živote u Vukovaru 1991.

Dokumentarni film Stipe Majića donosi svjedočanstva o Vukovarskoj ratnoj bolnici 1991., a Senka Vuko prisjeća se rada u gotovo nemogućim uvjetima, improvizacije i ljudi koji su, unatoč svemu, ostali uz ranjenike

Vukovarska ratna bolnica 1991. godine bila je mnogo više od mjesta na kojem su se liječili ranjenici. U gradu izloženom svakodnevnom granatiranju postala je utočište, mjesto nade i posljednja crta obrane ljudskosti. Dok su oko nje padale granate, liječnici, medicinske sestre, tehničari i ostali djelatnici nastavljali su raditi, često bez osnovnih uvjeta, struje, vode i dovoljno sanitetskog materijala. Spašavali su živote u okolnostima u kojima je svaki novi dan donosio neizvjesnost, a svaki dolazak ranjenika novu borbu s vremenom.

Upravo je tim ljudima posvećen dokumentarni film „Srce Vukovara”, scenarista i redatelja Stipe Majića. Film donosi svjedočanstva sudionika ratnih zbivanja, djelatnika bolnice i ranjenika te podsjeća na jednu od najpotresnijih, ali i najvažnijih priča obrane Vukovara. O filmu, njegovu nastanku i iskustvima iz ratne bolnice u emisiji „Tko rano rani?” Hrvatskoga radija Vukovar kod Mire i Robija govorili su Stipo Majić i Senka Vuko, nekadašnja djelatnica radiološke službe Vukovarske bolnice.

Za Majića je to tema koja nije nastala iz puke želje da zabilježi još jednu ratnu priču. U početku ga je, kako je ispričao, osobno motivirala i činjenica da je njegova sestra radila u bolnici. Krenuo je snimati priču o njoj i ljudima čije su sudbine bile povezane s bolnicom. No, kako je istraživao i prikupljao arhivsku građu, shvatio je koliko je toga ostalo nezabilježeno.

Snimanje je započeo 2017. godine, a opseg materijala i svjedočanstava koje je pronalazio dodatno su ga potaknuli da film oblikuje kao cjelovitu priču o ljudima koji su u najtežim okolnostima nastavili raditi svoj posao. Naslov nije slučajan. Potekao je od riječi njegove sestre, koja je bolnicu opisala kao srce Vukovara.

– Bolnica je bila srce Vukovara – prenio je Majić njezine riječi, objašnjavajući da su se ondje ljudi sklanjali, tražili spas i sigurnost. Vukovar se, ističe, nije branio samo oružjem i na položajima. Branio se i u bolnici, radom ljudi koji su, usprkos granatiranju i nedostatku svega potrebnog, nastojali spasiti svakoga tko bi im bio doveden.

Foto: Ustupljeno


Bolnica u kojoj se radilo unatoč svemu

Jedna od osoba čije je svjedočanstvo zabilježeno u filmu jest Senka Vuko, koja je 1991. radila kao inženjerka medicinske radiologije u Vukovarskoj bolnici. Prije rata njezin se posao uglavnom odnosio na dijagnostiku, no rat je u potpunosti promijenio svakodnevicu radiološke službe. Prvi ozbiljan susret s ratnim ozljedama pamti nakon stradavanja policajaca u selu Borovu 2. svibnja 1991. godine.

Dotad se bavila uobičajenim dijagnostičkim postupcima, a onda su pred nju počeli dolaziti ljudi s teškim ranama, među njima i ozljedama nastalima od dum-dum metaka. Sjeća se rendgenske snimke pluća mladog čovjeka i spoznaje da se njezin posao, kao i život cijeloga grada, više nikada neće odvijati kao prije.

Kako su ratna zbivanja eskalirala, uvjeti rada postajali su sve teži. Nestajalo je električne energije, a rad je ovisio o agregatima. Nije bilo dovoljno opreme ni osoblja, pa se snimalo ondje gdje je bilo moguće, često i na bolničkim hodnicima. U najtežim danima radiološka služba pregledavala je desetke pacijenata, a broj je, prema Senkinu sjećanju, u pojedinim danima dosezao i stotinu.

- Tekst se nastavlja ispod oglasa -

Poseban problem predstavljalo je razvijanje rendgenskih filmova. Bez električne energije nije bilo moguće osloniti se na uobičajeni automatski postupak, pa su filmove morali razvijati ručno. Senka se prisjetila dvojice fotolaboranata koji su taj posao obavljali u iznimno teškim uvjetima, s rukama u kemikalijama i često prljavoj vodi, koje je ionako nedostajalo. Filmovi su se morali nositi dalje i dok su još bili mokri jer nije bilo vremena čekati da se osuše.

– Morali smo se snalaziti i improvizirati. Ono što smo prije učili i radili u normalnim uvjetima više nije bilo moguće primjenjivati na isti način – prisjetila se Vuko, naglašavajući kako je u tim okolnostima bilo važno da svaki član bolničkog osoblja preuzme i poslove koji nisu bili dio njegova uobičajenog radnog mjesta.

Rad u radiologiji pritom je nosio i dodatni rizik. Rendgensko zračenje nužno je za dijagnostiku, ali može biti štetno, zbog čega je potrebno zaštititi i pacijenta i osobu koja snima. U ratnoj bolnici, međutim, mogućnosti zaštite bile su ograničene, a potrebe ranjenika nisu dopuštale odgađanje pregleda.

Majić je u filmu nastojao zabilježiti i detalje svakodnevice koji možda na prvi pogled ne djeluju veliki, ali najbolje pokazuju razmjere napora uloženog u održavanje bolnice. Među njima su prikupljanje dobrovoljnih davatelja krvi, osiguravanje vode i održavanje osnovnih higijenskih uvjeta. Iza svake takve aktivnosti stajali su ljudi koji su, unatoč iscrpljenosti i opasnosti, pokušavali omogućiti da bolnica nastavi funkcionirati.


Od bolničkog skloništa do mjesta zločina

Bolnica je liječila sve ranjenike, neovisno o tome kojoj su strani pripadali. Za medicinsko osoblje to nije bilo pitanje izbora, nego humanosti i liječničke etike. U bolnicu su primani i ranjeni pripadnici JNA, kao i svi drugi kojima je bila potrebna pomoć. No nakon sloma obrane grada i ulaska neprijateljskih snaga, mjesto koje je trebalo biti zaštićeno pretvorilo se u prostor straha i zločina.

Senka Vuko posebno se prisjetila dolaska majora Veselina Šljivančanina u prostoriju nekadašnje gipsaonice. Njegove riječi, koje je tada čula, ostale su joj duboko urezane u sjećanje:

- Tekst se nastavlja ispod oglasa -

„Mi smo jedina vojska koja vas je došla osloboditi. Samo nama možete vjerovati. Garantiram da vam neće faliti dlaka s glave, ali za glavu ne garantiram.”

U tom trenutku, kazala je, nitko nije znao što će se dogoditi ni tko će biti sljedeći odveden. Čekanje, neizvjesnost i strah postali su dio svakodnevice. Ljudi koji su do tada spašavali druge sada su se našli u situaciji u kojoj ni sami nisu znali hoće li preživjeti.

Majić je u filmu želio sačuvati upravo takva svjedočanstva, ne samo velike događaje i poznate činjenice, nego i osobna sjećanja, pojedinačne sudbine i detalje koji pokazuju što se događalo iza bolničkih vrata. Posebno potresna priča koju izdvaja odnosi se na djevojčicu koja ne zna da njezina oca odvode na Ovčaru. Takvi prizori, smatra, pokazuju da rat ne završava samo razaranjem grada i gubitkom života, nego ostavlja posljedice u obiteljima i sudbinama koje se nastavljaju dugo nakon prestanka borbi.

Sudbina najmanjih pacijenata također je dio sjećanja na ratnu bolnicu. U svjedočanstvima o radu bolnice spominje se i nedonošče smješteno u inkubator koji je ovisio o električnoj energiji iz agregata. Kada je agregat pogođen, inkubator je prestao raditi, a dijete je preminulo. Riječ je o tragičnom događaju koji pokazuje koliko je život u bolnici ovisio o infrastrukturi koja je u svakom trenutku mogla biti uništena.

Senka Vuko govorila je i o tome kako su se u bolnici svi međusobno pomagali. Kada je nedostajalo lijekova, sanitetskog materijala, vode ili drugih osnovnih potrepština, djelatnici su tražili načine da nastave raditi. U pomoć su se uključivali i pacijenti, nosili ranjenike i sudjelovali u osiguravanju vode. U takvim okolnostima bolnica je funkcionirala kao zajednica u kojoj su svi, koliko su mogli, pridonosili spašavanju života.

– To je bio pakao – opisala je Vuko uvjete u kojima su radili. Unatoč svemu, ljudi su ostajali uz bolesnike i ranjenike, a medicinski timovi činili su sve što je bilo u njihovoj moći. Bilo je trenutaka kada se, zbog nedostatka svega potrebnog, moralo raditi i u uvjetima koji su bili nezamislivi u redovitom bolničkom sustavu.

Foto: Ustupljeno


Svjedočanstvo za buduće generacije

Ratno iskustvo ostavilo je trajne posljedice i na Senkin profesionalni život. Zbog izloženosti zračenju više nije mogla raditi na rendgenskim uređajima, premda je taj posao voljela i sama ga odabrala. Ministarstvo zdravstva poslalo ju je na edukaciju u Njemačku, gdje se usavršavala za rad na magnetskoj rezonanciji i CT-u, uređajima koji tada nisu bili dostupni u Vukovaru. Diplomirala je, odnosno stekla njemačku diplomu u proljeće 1996. godine, a poslije je radila i u Ministarstvu obrane kao savjetnica povezana s vojnim zdravstvom.

Unatoč promjenama u profesionalnom putu, njezina povezanost s bolnicom i ljudima s kojima je dijelila ratne dane ostala je snažna. Smatra da je važno prenositi iskustva onima koji dolaze, osobito mladim ljudima koji se odlučuju za medicinska zanimanja. Želi da razumiju kako izgleda medicinski poziv kada se od ljudi traži više od stručnog znanja, kada su potrebni hrabrost, požrtvovnost, snalažljivost i spremnost da se pomogne drugome bez obzira na okolnosti.

– Medicina je poziv bez kojega ne možemo – poručila je, izrazivši želju da se što više mladih ljudi uključi u medicinu i nastavi njegovati vrijednosti na kojima počiva taj poziv.

I Majićev film ima upravo takvu namjeru, sačuvati svjedočanstva ljudi koji su bili dio povijesti Vukovara, ali i približiti njihova iskustva generacijama koje rat poznaju samo iz knjiga, fotografija i dokumentarnih zapisa. U njegovu nastanku važnu ulogu imalo je povjerenje sugovornika, koji su pristali podijeliti osobna i često bolna sjećanja jer su prepoznali namjeru da se njihova iskustva zabilježe i prenesu bez uljepšavanja.

- Tekst se nastavlja ispod oglasa -

Majić je podsjetio i na vlastito iskustvo iz ratnog Vukovara. Na prvoj crti bio je tijekom obrane grada, a u bolnicu je prvi put došao 4. listopada 1991., kada su išli na ispomoć na Sajmište. Tada je, prisjetio se, ranjen Blago Zadro, kojega su kombijem prevezli do bolnice. To iskustvo dodatno je povezalo njegovu osobnu priču s temom filma.

– Želio sam da se zna istina – poručio je Majić, pozivajući gledatelje da pogledaju film i upoznaju ljude koji su u najtežim trenucima ostali na svojim radnim mjestima. Vjeruje da će nakon gledanja filma mnogi još snažnije razumjeti razmjere žrtve i ponosnije koračati u Koloni sjećanja.

Dokumentarni film „Srce Vukovara” bit će prikazan u Vukovaru 16. studenoga u 19 sati u rodnoj kući Lavoslava Ružičke. Projekcija uoči obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara prilika je da se još jednom oda počast ljudima koji su u ratnoj bolnici, u okolnostima koje je teško i zamisliti, spašavali živote i čuvali ljudskost. Njihova svjedočanstva podsjećaju da se povijest ne sastoji samo od datuma, bitaka i vojnih operacija, nego i od pojedinačnih ljudskih sudbina, od onih koji su liječili, onih koji su čekali pomoć i onih koji su, unatoč svemu, vjerovali da život mora imati prednost.


SNIMKU gostovanja Stipe Majića i Senke Vuko u jutarnjem showu „Tko rano rani?” poslušajte u playeru ispod članka.

- Oglas -

Posljednje objavljeno

- HRV Oglas -spot_img
- Tekst se nastavlja ispod oglasa -

Povezani članci

- Advertisement -spot_img