- Situacija je u Vukovaru bila toga ljeta iznimno teška jer već se dogodio pokolj u Borovu Selu, a i teroristi su, pa i JNA, također imali gubitke. Mi smo do našega zapovjedništva iz Zagreba tražili stručnu pomoć bivših časnika JNA koji su prešli na našu stranu, zato su nam i poslali Dedakovića i Borkovića. JNA je još glumila neku tampon zonu između nas i terorista, no aktivno ih je pomagala. Njihovi zrakoplovi su borbeno djelovali po našim položajima već od srpnja i to je moglo ići samo po naredbi generalštaba, a ne po volji nekoga općinskoga načelnika. Raketirali su vojarnu 1. gardijske brigade ZNG-a kod Iloka, bilo je mrtvih i ranjenih, zatim 22. srpnja opet raketiraju vojarnu te brigade u Novim Čakovcima, 27. srpnja raketirali su vojarnu naše bojne na ekonomiji kod Opatovca, imali smo četiri ranjena pripadnika, a više su puta djelovali i po silosu Đergaj te tražili da napustimo taj položaj gdje smo čuvali državne žitne rezerve, a silos je i strateški objekt jer se s njega dobro vidi što se događa u Bršadinu, Pačetinu i Trpinji. Naš je vrhovni zapovjednik dr. Franjo Tuđman jasno rekao da ne ulazimo u sukob s JNA i da ih ne izazivamo. Razumio sam to, ali nismo na to mogli pristati po svaku cijenu. Znali smo da smo meta, da će nas JNA kad-tad otvoreno napasti. A toga 24. kolovza 1991. zrakoplovima JNA opet su napali silos. Nije bilo lako donijeti odluku o obaranju zrakoplova jer se u tom slučaju više ne radi o nekom incidentu, nego o otvorenom sukobu s JNA. Zato sam prvo nazvao kapetana Ćurčina koji je bio zapovjednik vojarne JNA u Vukovaru, i upozorio ga da zrakoplovi JNA napadaju, ranjavaju, ubijaju i uništavaju imovinu Republike Hrvatske pa neka prenese nadređenima da ću srušiti te zrakoplove ako ponove napade - ispričao je Arbanas.

SPREMA SE ZRAKOPLOVNI NAPAD

Nedugo nakon toga razgovora iz Operativne zone Osijek Arbans je dobio obavijest da se zrakoplovi pripremaju za napad na Vukovar.

- Odmah sam shvatio da će opet napasti silos i došao u zapovjedništvo naše bojne u vukovarskoj gimnaziji gdje me dočekao zapovjednik veze Ivan Anđelić Doktor i zapovjednici vodova. Kako sam bio tek tjedan dana zapovjednik obrane Vukovara, nisam ni znao čime sve raspolažemo. Rekli su mi da imamo protuzračnu obranu, desetinu čiji je zapovjednik Luka Andrijanić, imamo protuzračni top trocjevac 20/3 M55A4 s pomoćnim motorom, imamo vozilo za prijevoz. Uz to imali smo nekoliko strijela M2. Mogu zahvaliti Stipanu Radošu koji je bio zapovjednik prije mene i koji je to ustrojio. Top i posadu prema silosu je odvezao Vukovarac Josip Jakobović koji je najbolje poznavao teren. Nazvao sam pretpostavljene u Zagrebu i dobio dežurnoga časnika, čijega se imena na sjećam, rekao mu da ću izdati zapovijed za rušenje zrakoplova. Bio je zatečen i nije znao što da mi kaže. Top smo namjestili u Bosanskoj ulici odakle je dobra preglednost prema silosu. Nismo dugo čekali. Pojavila su se četiri zrakoplova iz smjera Borova Sela. Prvo su skrenuli prema Bršadinu da izvide teren i onda iz smjera Đergaja napali silos. Po mojom informacijama pilot prvoga zrakoplova bio je Borovčanin kapetan Saša Aćimović. Piloti nisu znali da je na topu u Vukovaru Luka Andrijanić koji je nedavno u JNA na vježbi gađanja maketa tim topom u Batajnici bio prvak. Luka je lako pogodio prvi zrakoplov, vidjeli smo svi kako se počeo dimiti i potom je pao kod Pačetina, vidio se gusti dim s mjesta pada. I ekipa Hrvatske televizije iz Nušta je uspjela snimiti pad. Pogodio je Luka i drugi zrakoplov koji je oštećen pobjegao prema Srbiji, za njim su pobjegla i ostala dva. Silno je uzbuđenje vladalo među nama, plakali smo od sreće jer smo se uvjerili da imamo čime uzvratiti i obraniti se. JNA je poslala helikopter s oznakom Crvenoga križa koji je tražio pilota, na helikopter nismo pucali jer smo poštivali konvencije i znali što jest, a što nije borba. Izviđao je i MIG 21 s velike visine. Premjestili smo položaj. Nazvao me kapetan Ćurčin koji je bio u šoku i plakao. Rekao sam da ćemo nastaviti rušiti zrakoplove budu li nas napadali. Bio je to naš posljednji razgovor jer više nije bilo smisla razgovarati budući da je JNA sa srpskim teroristima 24. kolovza krenula u napad na Vukovar u Borovu naselju i na Sajmištu - prisjetio se Arbanas.



NA REAKCIJU ČEKALI SEDAM DANA
 
Neizvjesnost je vladala oko toga kako će njegovi nadređeni u Zagrebu prihvatiti rušenje. Blago Zadro je dao izjavu za javnost u kojoj je potvrdio da su pucali na zrakoplove, a tek nakon sedam dana dočekali su reakciju iz Zagreba 31. kolovoza kada je predsjednik Tuđman na prijedlog ministra obrane Luke Bebića javno pohvalio aktivni i rezervni sastav na čelu sa Arbanasom za rušenje triju zrakoplova i uništavanje 13 tenkova i oklopnih transportera.
U protuzračnoj posadi osim Luke Andrijanića i Josipa Jakobovića bio je i Marijan Balić iz Lovasa te pomoćnici Antun Bekčević i Zvonimir Hincak.
Marijan Balić, koga mnogi branitelji znaju po nadimku Plavi Četiri što je bila lozinka motorole Luke Andrijanića koju je on naslijedio, zaslužan je za uništavanje tenka JNA zvanoga lizalica koji se nalazi u spomen domu na Trpinjskoj cesti. Kaže da je Luku upoznao u Opatovcu gdje su se priključili ZNG-u.

- Fasciniralo me njegovo znanje i rukovanje tim protuzračnim topom, u trenu je rastavio top u dijelove i pokazao kako funkcionira. Bio je iznimno spretan. Bio sam vozač i nisam skoro ništa znao o oružju tako da sam ja vozio. Nakon što smo granatirani u Opatovcu, povukli smo se u vukovarsku gimnaziju. Na dan rušenja prvih aviona bio sam na dopustu u Lovasu i vratio se čim sam čuo što se dogodilo. Bio sam ljut na Luku što je to učinio bez mene, no bio sam s Lukom 26. kolovoza kad je pogodio avione kod Vodotornja. Dobili smo dojavu da uz Dunav od Iloka dolaze avioni pa je Luka okrenuo top prema Dunavu, no avioni su došli iznad glavne ceste na Mitnici. Brzo je okretao top, gađao prvi avion i promašio, popravio kut gađanja i pogodio drugi avion, pucao je i na treći. Jedan je od aviona ispalio raketu koja je pogodila kuću pored Vodotornja. U tom trenu nismo ni znali je li kojega pogodio jer su avioni skrenuli i preko Dunava pobjegli u Srbiju, no pobjegla su samo dva tako da je treći negdje pao. Top smo prekrili maskirnom zaštito i sklonili se - prisjetio se Balić.

TOP OSTAO U REPIŠTU

Potom je posada s topom otišla u Hercegovačku ulicu i sudjelovali u obrani Borova naselja, no protiv aviona više nisu djelovali jer i nije bilo izravnih napada zrakoplova.

- Pozvao me Luka 20. rujna da mu pomognem postavljati protutenkovske mine. Imali smo neke mine koje su radile na struju, a dobili smo i neke naše protupješačke potezne mine, mislim da su proizvedene u Đuri Đakoviću u Slavonskom Brodu, izgleda da nisu imale dovoljno osiguranja i bilo ih je teško postavljati. Odgovarao sam Luku jer ja to ne znam raditi, a nije znao ni on pa da pričekamo minere da postave. Nije htio čekati i uvjeravao me da je vidio u vojsci kako se to radi. Tako sam ja nosio sanduke i obavljao pomoćne poslove, on je postavljao mine. Tada je počelo neprijateljsko granatiranje, čuli smo kako padaju mine. Rekao je da postavlja posljednju pa neka ja idem sa sandukom prema skloništu u kući gdje smo bili smješteni. Tek što sam odložio sanduk s preostalim minama, čuo sam detonaciju. Mina, koju je postavljao, eksplodirala je pokraj njega. Mislim da je zbog detonacija ubrzao postavljanje i negdje se zabunio. Zatekao sam ga izrešetanoga gelerima, ima je otvorene oči, vidio me i prepoznao te rekao: „Baliću, pomagaj”. Umotali smo ga u deku i odvezli u vukovarsku bolnicu. Vjerojatno je umro od krvarenja i prije negoli smo ga umotavali budući da deka poslije nije bila krvava. Umro je brzo i nije se patio. Pamtim ga kao vedru i veselu osobu punu optimizma koji je prenosio na nas i bodrio nas - ispričao je Balić koji je pomogao da se Lukini posmrtni ostatci iz Vukovara prevezu Kukuruznim putom preko Bogdanovaca do Vinkovaca i Slavonskoga Broda, a pokopani su u rodnoj Velikoj Brusnici u bosanskoj Posavini odakle su nakon Domovinskoga rata ekshumirani i sahranjeni na gradskom groblju u Slavonskom Brodu. Lukin top ostao je na položaju u repištu u Hercegovakoj ulici do kraj rata.