U prijeratnim godinama „Radio Vukovar” upošljavao je djelatnike hrvatske i srpske nacionalnosti, a uređivačka politika bila je u skladu s tadašnjim državnim uređenjem i orijentirana širenju ideje bratstva i jedinstva. U godinama uoči otvorenoga napada na Vukovar i Hrvatsku, uređivačka politika naglo je radikalizirala smjer, a po odluci tadašnjeg rukovodstva, brojni hrvatski glazbenici poput Vice Vukova, Vere Svobode ili Krunoslava Kiće Slabinca dobivaju zabranu emitiranja u eter.
- S druge strane, emitiranje pjesama poput „Rado Srbin ide u vojnike” i to po par puta na dan, a po nalogu tadašnjeg uredništva, postaje učestala pojava – ispričala nam je tadašnja novinarka i voditeljica Mirjana Hrpka. Slično je bilo i u informativnom programu u kojemu se koristila ratnohuškačka terminologija koja je imala zadaću ustrašiti sve pripadnike srpske nacionalnosti i dodatno užariti već ionako usijanu atmosferu u gradu.
- Djelatnici hrvatske nacionalnosti zbog toga su imali nemali broj incidentnih situacija i verbalnih napada od strane slušatelja, koji su bili nezadovoljni velikosrpskom retorikom u eteru lokalnoga radija i bilo je teško objasniti im da smo tako morali raditi, a sve po naputcima tadašnjeg uredništva – ispričala je Hrpka.
Ratna ekipa HRV-a
BASTION HRVATSKOGA RATNOG IZVJESTITELJSTVA
Moderna povijest ovoga medija započinje 4. svibnja 1991. godine, kada dobiva ime Hrvatski radio Vukovar. Dan ranije, 3. svibnja, pristigla je odluka tadašnjega ministarstva informiranja kojom se imenuju novi direktor i urednici, a toj odluci prethodila su stravična ubojstva i masakr dvanaestorice hrvatskih redarstvenika u selu Borovo 2. svibnja 1991. godine. Niti jedan od tadašnjih djelatnika nije dobio otkaz, a smjena dotadašnjeg rukovodstva značila je samo zaokret prema normalnom funkcioniranju gradskih medija – radija i Vukovarskih novina. Djelatnici srpske nacionalnosti uskoro prestaju dolaziti na posao, nedugo nakon toga i dio Hrvata, a na radio pristižu honorarne djelatnice koje su novinarstvo u ratnim uvjetima morale učiti jako brzo.
- Ratna ekipa Hrvatskoga radija Vukovar ne voli da je se naziva ratnim izvjestiteljima. Ratni izvjestitelji odlaze u rat, a mi nismo odlazili u rat, rat je dolazio k nama – objašnjava nam tadašnji glavni i odgovorni urednik HRV-a i Vukovarskih novina Josip Esterajher.
Informacije iz vukovarskog pakla svakodnevno su putem etera Hrvatskoga radija Vukovar pronalazile put do slobodnog hrvatskog teritorija, ali i Europe i svijeta. Upravo stoga, zgrada HRV-a bila je učestala meta napada agresorske JNA i paravojnih formacija. Radio se u više navrata selio na sigurnije lokacije.
- Novinari koji su bili u neokupiranom području Hrvatske bili su u svakodnevnom kontaktu s novinarima HRV-a koji su se nalazili u središtu ratnih zbivanja. Tijekom dana bi prikupljali najnovije informacije, a noću bi ih slali – pojašnjava Esterajher, dodajući kako su izvješća najčešće slali Siniša Glavašević, Alenka Mirković, Vesna Vuković i on, dok je Alenka, zbog odličnog poznavanja engleskoga jezika odrađivala najveći broj javljanja za strane televizijske i radijske kuće. Slomom obrane grada, utihnula je i tadašnja radijska frekvencija Hrvatskoga radija Vukovar. No, njegov doprinos u informiranju hrvatske i svjetske javnosti o zbivanjima u Vukovaru je nemjerljiv. HRV je postao bastion hrvatskog ratnog izvjestiteljstva, a zbog širenja istine živote je izgubilo petero djelatnika - Stjepan Penić, Vladimir Levar, Branko Polovina, Zdenko Purgar te novinar i urednik Siniša Glavašević.
AGRESIJA S TV EKRANA, RADIJA I NASLOVNICA
Uz Radioteleviziju Beograd, današnju Radioteleviziju Srbije, srpska vlast pod režimom Slobodana Miloševića izravno je nadzirala novinsku agenciju Tanjug, Televiziju Novi Sad i dnevne listove beogradske „Večernje novosti”,„Politiku”, „Politiku ekspres” te novosadski Dnevnik koji su postali vodeća propagandna glasila. S početkom rata u Hrvatskoj, RTB je pretrpio velike kadrovske promjene. Novinari koji nisu pristali na propagandno izvještavanje maknuti su iz programa, smanjene su im plaće te bivaju šikaniranima. Preko režimskih medija propagandne su informacije svakoga dana dolazile do više od 3.500.000 ljudi. Mobilizirano svakodnevnom propagandom plasiranom preko TV ekrana, radija i novina, srpsko javno mnijenje je svakim danom bivalo sve spremnije sudjelovati u borbi protiv mnogobrojnih srpskih „neprijatelja”.
DNEVNIK 2 RTB: „41 ZAKLANA BEBA U VUKOVARU”
Najpoznatija, a možda i najutjecajnija priča koja je pomogla u eskalaciji rata, a zasigurno i u pridobivanju najvećeg broja dobrovoljaca sa srpske strane koji su se pridružili JNA u Vukovaru, bila je ona mladog fotoreportera Gorana Mikića. Gostujući u Dnevniku 2 RTB-a Mikić je ispričao kako je „svjedočio” o ubijenoj srpskoj djeci u Borovu naselju. Ova objavljena laž o „41 zaklanoj bebi iz Vukovara” ima utoliko veću težinu jer je javnosti plasirana upravo na dan kad se događao pokolj 261 hrvatskih zarobljenika i civila te medicinskog osoblja na Ovčari. „Večernje novosti” od 21. studenog 1991. na naslovnici donose udarni naslov „Pokolj prije predaje”, a opširni članak temeljen je na svjedočenju o navodnom pokolju 41 djeteta u vrtiću u Borovu naselju, prema kojemu su članovi hrvatske nacionalne garde „sjekli grkljane djeci između pet i sedam godina i bacali ih u podrum”. Iako nitko nije vidio ubijenu srpski djecu, mediji u Srbiji još su nekoliko dana na naslovnim stranama donosili priče o navodnim „strahotama koje su ustaše počinile nad srpskom nejači, s bizarnim detaljima, raznim svjedočenjima o strašnim zločinima i redakcijskim osvrtima” o neljudskosti Hrvata. Suočen s izvještajima stručnjaka za sudsku medicinu iz Beograda koji su nakon obilaska terena utvrdili da takva tijela na području Vukovara ne postoje, Mikić je opovrgnuo svoje navode. Kada je vijest o pokolju srpske djece javno demantirana na RTB-u, nakon isprike voditelja Dnevnika 2 pušten je prilog o srpskim dobrovoljcima koji odlaze na ratište „kada vide što se radi srpskoj djeci.“ Dnevni list „Politika” koja je donosila velike naslove o zaklanoj djeci preko čitave naslovne strane, ispravak je objavila na trećoj strani, u dnu, na samo tri reda. No, za ispriku počinjene štete bilo je kasno. Vijest je bila jača od demantija pa su pod dojmom „svjedočanstva” Srbi sve masovnije odlazili na ratišta. U zabludu je dovedena i svjetska javnost do koje je također stigla ova zastrašujuća priča pa su vijest prvo objavili, a potom demantirali i britanski ITN, talijanska novinska agencija ANSA, međunarodna novinska agencija Reuters i brojni drugi svjetski mediji.
DNEVNIK 2 RTB: „BOJOVNICI NA FRONT DOLAZE KAO NEIZLJEČIVI NARKOMANI”
Ratne scene, razaranje Vukovara, poginuli ili ubijeni civili i branitelji sve češće i eksplicitnije se prikazuju u televizijskim prilozima. RTB sve ubijene predstavlja kao lokalne Srbe. Hrvati su, posebice u televizijskim prilozima, prikazivani kao ustaše kojima je krajnji cilj smrt svih Srba u Hrvatskoj, a novinskim člancima i televizijskim prilozima preuveličavala se opasnost te se tako neizbježno širila atmosfera straha i mržnje. Radiotelevizija Beograd ubrzo je uvela i tzv. „Dnevnikov dodatak”, posebnu emisiju koja se emitirala odmah po završetku središnjeg Dnevnika, a u kojemu su emitirani brutalni i izmanipulirani, nerijetko i lažno inscenirani izvještaji s vukovarskog ratišta.
„Ustaško vrhovništvo je u svoj pakleni plan uništenja srpskog naroda, osim Šiptara s Kosova i Metohije i iz Makedonije, uključilo i narkotike. Budući bojovnici se na poligonima za obuku drogiraju tako da na front dolaze kao neizlječivi narkomani. Oni u svojim borbenim kompletima, ovisno od afiniteta, nose heroin, morfij, LSD i kombiniraju ih s alkoholnim pićima. Protiv tako drogiranih i praktično neuračunljivih, vrlo je teško ratovati. Osvajana je kuća po kuća, a u tom paklu ustaše su minirale čak i ljudske leševe i uginule životinje” – navodi se u televizijskom prilogu emitiranom na RTB-u 1991. godine.
Novinski članci medija u Srbiji i grafika Dnevnika 2 RTB-a za vrijeme agresije na Vukovar 1991. godine
VEČERNJE NOVOSTI: „HRVATI PRIPREMAJU 'RADNE LOGORE'”
Početkom studenoga 1991. godine srpski tiskani mediji objavljuju još jezivije priče „o klanju srpske djece po slavonskim selima, ogrlicama od dječjih prstića, zlatnim zubima izvađenim civilima, genocidnim planovima ustaša”, a sve to ilustrirano slikama leševa, građana u podrumima i razorenim naseljima. „Večernje novosti” tako spominju kako je „počela odlučujuća bitka za Vukovar”, paralelno evocirajući zločine iz Drugoga svjetskoga rata te u člancima pišu kako Hrvati pripremaju „radne logore” u koje će zarobiti Srbe. „Novosti” također pišu o „radnim logorima” za Srbe, no odlaze korak dalje pa tekstove opremaju naslovom „Užas kao ’41.” i nadnaslovom „Hrvatska soldateska krenula na potpuno uklanjanje srpskog naroda i slamanje JNA u zapadnoj Slavoniji”.
KÖLNER STADT – ANZEIGER: „APOKALIPTIČKI PEJZAŽ RUŠEVINA”
Pisani mediji u Njemačkoj uglavnom su prije sloma obrane Vukovara prenosili vijesti novinskih agencija. Nakon okupacije Vukovara, tadašnja Jugoslavenska narodna armija organizirala je obilazak Vukovara za strane novinare. Među njima je bio i dopisnik njemačkog lista „Kölner Stadt - Anzeiger”. U članku je pisao o ruševinama i leševima te o propagandi JNA koja je željela utjecati na strane novinare pričama o „oslobađanju“ od ustaša. Dopisnik članak zaključuje rečenicom: „Osam tisuća vojnika i četnika su tako temeljito oslobodili Vukovar, da se od Dunava do srijemske ravnice proteže još samo apokaliptički pejzaž ruševina u kojima više nema života.“
SÜDDEUTSCHE ZEITUNG: „KRIK ZGRAŽANJA JE IZOSTAO”
Münchenski „Süddeutsche Zeitung” u članku od 5. studenoga 1991. Prenio je izjavu tadašnjeg zapovjednika obrane Vukovara Mile Dedakovića Jastreba da je grad u „krajnje teškoj situaciji“ te da se nalazi pred predajom, a prenijeli su i pisanje Tanjuga koji je javio da je JNA zauzela već pola grada. Dan nakon pada Vukovara, 19. studenoga 1991. godine, ovaj dnevnik objavio je tekst pod naslovom „Jad ljudi iz podruma“, a u njemu piše kako su „od početka borbi televizijski ratni izvjestitelji gledateljima širom svijeta prenosili krvoproliće na ekrane u njihovim domovima. Krik zgražanja je izostao. Svijet se, kao nekada na Bejrut, navikao i na Vukovar“.
FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG: „HRVATI NUDE KAPITULACIJU”
„Frankfurter Allgemeine Zeitung” je dan uoči sloma obrane grada u tekstu pod naslovom „Hrvati u Vukovaru nude kapitulaciju, Beograd zahtijeva: odmah i bezuvjetno“ izvijestio da je hrvatska Vlada ponudila predaju Vukovara ukoliko JNA i srpske paravojne postrojbe zajamče sigurnost opkoljenim civilima. U priopćenju hrvatske Vlade, čiji su dijelovi citirani u tom članku, traži se od JNA uspostava tampon zone u Vukovaru „kako bi se stanovništvo zaštitilo od četnika“. Ovaj list prenosi i da je Tanjug prethodno objavio kako JNA odbija pregovore i traži „trenutačnu i bezuvjetnu“ kapitulaciju Vukovara, kao i da je neimenovani oficir JNA obećao da će se s hrvatskim vojnicima nakon predaje postupati u skladu s međunarodnim ratnim pravom. Iste novine, dan nakon sloma obrane Vukovara 19. studenoga donose članak pod naslovom „Nakon pada” u kojemu, između ostaloga, piše: „Sada je najvažnije spasiti sve Hrvate koji su preživjeli u Vukovaru, i civile i vojnike. Jer, tko padne u ruke srpskim osvajačima, prijeti mu mučenje i smrt.“ Novine su iznijele i uvjerenje da će Srbija uskoro ostvariti osvajačke ciljeve u Slavoniji i započeti naseljavanje Srba na okupiranim područjima jer je „hrvatsko stanovništvo iz gradova i sela prognano, pobjeglo ili pobijeno“.
DIE WELT: „ČAK SU I DJECA OSIJEDILA”
Tri dana nakon sloma obrane Vukovara njemački „Die Welt“ prenosi izjave očevidaca koji su izvijestili da srpske paravojne postrojbe napadaju kolone prognanika i ubijaju ljude. U istom izdanju objavljena je i reportaža pod nazivom „Vukovar – čak i djeca su osijedjela“. Sugovornici u reportaži su dva preživjela branitelja. Prvi je Hrvat, a drugi je Nijemac koji se borio na hrvatskoj strani. U razgovor s novinarom „Die Welta“ obojica su teško optužila hrvatsko vodstvo tvrdeći da im nije slana potrebna vojna pomoć i da je Vukovar žrtvovan u političke svrhe.
SVJETSKA JAVNOST ZBUNJENA
Hrvatska se maksimalno trudila da do svjetske javnosti dođu istinite informacije, ali to nije bilo lako. Neprijateljska agresorska vojska je činila sve da onemogući pristup stranim novinarima tamo gdje bi se mogao vidjeti njihov zločin i prava istina. Srpska propaganda je bila jaka i Srbija je u početku vodila u tom psihološko-informativnom ratu. Svjetska javnost je bila zbunjena. Malo tko je, osim susjednih zemalja, znao što se događa. Konfuzni naslovi zauzimali su udarne termine svjetskih televizijskih informativnih emisija: „Zajednička jugoslavenska vojska pokušava uspostaviti primirje među Hrvatima i Srbima“, „Hrvati pale kuće susjedima srpske nacionalnosti“, „Srbi iz Hrvatske žele svoju državu“, „Hrvatska želi van iz Jugoslavije“ neke su od udarnih vijesti koje su obilazile svijet, ovisno o stajalištima koje je zastupala politika zemalja odakle su bili novinari.
RAZLIČITI POGLEDI U VELIKOJ BRITANIJI
Ugledne britanske novine „The Guardian“ 22. listopada 1991. godine, objavile su članak pod naslovom „Vukovarski vukovi i poigravanje srpskim vojnicima“. Novinar u tekstu tvrdi kako Vukovar brane paravojne formacije, nacionalistički odredi, crnokošuljaši i slično. Izvor ovih informacija stizao je iz Beograda, a tekst je nastao u cilju kompromitiranja hrvatske vojske i obrane svojih neljudskih postupaka. U studenom 1991. godine BBC je izvještavao o alarmantnom stanju u Vukovaru. Navode kako srpske jedinice nabavljaju svakim danom sve više oružja iako tvrde da se nadaju prekidu vatre, čime sugeriraju prave srpske namjere. Također, navodi se kako je hrvatskim braniteljima ponuđeno primirje ako se predaju, ali da Hrvati to ne žele jer se boje kakav bi masakr JNA i srpska paravojska mogle počiniti nakon predaje.
ANTIRATNI PROSVJED U SYDNEYU
Dnevnik australske državne televizije pratio je situaciju o Domovinskom ratu u Hrvatskoj, a u udarnom terminu prikazao prolog o agresorskim razaranjima, stavljajući naglasak na antiratni prosvjed australskih Hrvatica u Sydneyu.
FRANCUZI PROUČAVAJU ULOGU UNPROFOR-a
Dnevnik francuske televizije „TF1” također je dotaknuo temu Vukovara i stravičnih srpskih zločina i razaranja. Francuski radio „France International“ opsežno je proučavao ulogu UNPROFOR-a u Hrvatskoj, dovodio u pitanje njihovo djelovanje u sprječavanju sukoba te isticao potrebu njihova postavljanja preventivno i u Bosnu i Hercegovinu. „Svi su složni u tome da se nešto mora poduzeti da se suzbije vojna moć Beograda jer će se sukob nastaviti u Hrvatskoj i vjerojatno proširiti dalje u BiH.” - navodi „France International“.
WASHINGTON POST: „U HRVATSKOJ NEMA ŽESTINE, SAMO PREVLADAVA TUGA”
Posljednjega dana 1991. godine američki „Washington Post” objavio je članak znanstvenika Patricka Glyna koji je opisao svoj put do Osijeka.
„Varljiva je predodžba koju Amerikanci gaje o sukobu Hrvata i Srba kao kakvom obračunu zaostalih plemena u mračnom kutku Europe, još opterećeni time da jedni druge unište. Ipak, Hrvatska je, i u toj mjeri u kojoj većina Amerikanaca to ne može ni zamisliti, jedno doista tolerantno, kultivirano europsko društvo. Zagreb mi se zapravo čini civiliziranijim od etnički podijeljenog Chicaga u kojem sam odrastao. Doista, ono što ostavlja najjači dojam u Hrvatskoj je nedostatak ogorčenosti ratom. Ovdje nema desetine one žestine koja je, na primjer, obuzela Ameriku u vrijeme zaljevske epizode. Zapravo, moglo bi se reći da samo prevladava tuga… „ navodi Glyn u „Washington Postu”.
