"Kako nam sveto Evanđelje svjedoči, Josip i Marija odlaze na popis pučanstva. Josip, glava obitelji, vodi ženu pred porodom iz Nazareta u pokrajinu Judeju da se upišu na popis stanovništva. I dok su bili u Betlehemu, ona porodi sina. Bog dolazi, ali ne veličanstveno, nego prihvaća sve ljudsko i tako nam postaje u svemu sličan, osim u grijehu. Pristaje ući u popis stanovništva, pristaje na naše administrativne odredbe, uredbe, zakone i postaje jedan od nas.
Nijedna vjera ne poznaje utjelovljenje Boga Stvoritelja. To je povlastica jedino kršćanstva, povlastica jer nam je tim činom iskazana milost budući da je utjelovljenjem Bog posvetio našu ljudsku narav.
Događaj Božića ujedinio je nebo i zemlju u iskazivanju hvale Onome koji je rođen da bi nas otkupio za vječnost. „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!“ - to je pjesma anđela, združena sa svim okupljenim pastirima, skromnim ljudima, a vjekovima označava naše ljudsko priznanje vlastite malenosti pred veličanstvom utjelovljenoga Boga.
Božićni događaj dokaz je da ljudi u Božjim očima nisu tek obična propadljiva stvorenja, nego bića stvorena ljubavlju Boga kome je cilj spasiti svakog čovjeka. Zato pjesma anđela i kaže: „A na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim“. Postali smo miljenici Božji, postali smo djeca Božja.
Stari je zavjet čekao Mesiju koji se proslavlja velikim djelima zemaljske moći. To je svakako bilo za očekivati u vremenu ondašnjih političkih okolnosti. Malo je tko očekivao pojavu bilo kakvog osloboditelja izvan okvira vojno-političnoga razmišljanja. Cijeli je židovski narod bio zaokupljen istom idejom – doći će Mesija koji će ih povesti novim putem. I došao je, ali njegova kolijevka nije od zlata, nego od slame, a njegovu uspavanku pjeva nebeski zbor anđela.
Da se proročanstva ispune, Onaj koji će osloboditi Izraela i omogućiti spasenje cjelokupnom čovječanstvu, rađa se u malom Betlehemu. Toliko je bilo velikih gradova, toliko je palača koje su čekale njegov veličanstveni dolazak, a usprkos svemu Svevišnji bira lik maloga djeteta koje se rađa na oštroj slamici betlehemske štalice. Umjesto svečanih kraljevskih odaja
On leži na jaslama, a toplinu kraljevskog dvora zamjenjuje toplinom srdaca siromašnih pastira. Poput svijeće što obasjava tamnu sobu, ovo sveto dijete rasvijetlilo je tamnu noć. Svjetlo njegova lica širilo je mir, a pjesma anđela iskazivala je slavu Stvoritelju.
Božić kao blagdan mira i zajedništva budi u nama osjećaj za istinske vrijednosti: mir, dobrotu, pažnju i ljubav. Zato što je milosrdni Bog iz ljubavi prema čovjeku, koga je stvorio na svoju sliku, poslao svoga Sina da spasi čovječanstvo. Betlehemska noć tako obasjava čitavu ljudsku povijest jer upravo božićni događaj donosi Svjetlo koje svijetli svakom čovjeku.
Slavlje Božića ipak nema smisla ako ćemo nakon slavlja nastaviti starim načinom života. Ako nam doista Božić donosi „nešto novo“, onda bi trebalo i na duhovnom planu učiniti svoj život novim, boljim i drugačijim. Tjelesno ćemo, vjerojatno, po navici nakon božićnih blagdana na nekakvu dijetu ili ćemo si barem obećati bavljenje nekim sportom kako bismo skinuli nakupljeni „blagdanski“ višak kilograma, ali ne smijemo si dopustiti duhovnu dijetu, ne smijemo se zasititi duhovne hrane.
Dakle, Božić nas duhovno hrani, daje nam snagu – nutarnju, duhovnu snagu. Samo duhovno snažan čovjek može podnijeti teškoće koje život donosi. U tom smislu „hrvatski Božić“ ili Božić u Hrvatskoj doista puno znači jer donosi nadu. Doista se čini, nažalost, da cijelu godinu slušamo jednake vijesti, među njima je jako malo dobrih. U tom smislu Božić nas podiže, budi nadu i na koji dan izdvaja nas iz hrvatske stvarnosti. I zato nam valja živjeti od Božića.
Gledajući statistiku, ne moramo se bojati - većina Hrvata su katolici, a katolici vjeruju da Božić nosi nadu i vjeru u bolje sutra. Božić je radosna vijest i pomaže čovjeku da ne izgubi volju činiti dobro.
I zato, kao što ne može stalno padati kiša i kao što ne može uvijek biti maglovito i tmurno, nego jednom mora zasjati sunce, jednako tako vjerujem da i našu zemlju čeka bolje sutra. Sve dok u sebi nosimo sjaj betlehemskoga svjetla, u nama tinja nada da će sutra biti bolje jer živimo od Božića.
Nahranjeni duhovnom hranom, koju daju sveti božićni dani, pozvani smo stupati dalje stazom života i biti nositelji nade koja dolazi po božićnom svjetlu. Slušat ćemo u liturgijskim čitanjima božićnih dana kako nas sveti Ivan poučava da „Svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze“, odnosno tama mu ne može ništa. Dakle, tko vjeruje, nema se čega bojati.
Svjetlo, koje je u Božićnoj noći došlo na svijet, neka nas obasja i ispuni mirom. Božić nije jedan jedini dan".
Velečasni Martinović zaključuje da je Božić osjećaj jer u svratištu svakoga ljudskoga srca, ako se našlo mjesta za Boga, on se u njemu rađa i ostaje budući da je plod Božića ljubav koja se osjeća, živi i zbog koje postojimo.
Velečasni Zvonimir Martinović
