Mediji su o ovom konvoju pisali kako je bio jedna od najplemenitijih mirovnih i humanitarnih akcija u novijoj povijesti hrvatskog naroda s ciljem pomoći i spasa opkoljenim žiteljima Lašvanske doline tijekom hrvatsko-muslimanskih sukoba 1993. godine.

Redatelj Zdenko Jurilj kaže kako je prije 10-ak godina došao na ideju za snimanje filma, ali u realizaciju se krenulo prije tri godine jer je to kompleksna priča, sa svih aspekata, od humanitarnog prava do rata i ljudskih sudbina te da je trebalo uložiti puno truda u istraživanje.

- Intencija filma nije ratna nego propagiranje pacifizma i kako se nešto u ratu može napraviti bez ispaljenog metka, a da to ima široki međunarodni odjek i da se nakon dolaska tog konvoja u Bosnu Sreberenu otvore svi konvoji za sve tri zaraćene strane na prostoru Bosne i Hercegovine – poručio je Jurilj.

Kako je konvoj organiziran ispričao nam je Ante Damjanović , jedan od organizatora konvoja koji kaže kako je u to vrijeme bio pozicioniran pri sanitetu HVO-a, a kao vojnik dragovoljac bio je u Vinkovcima u vrijeme kad se dogodila tragedija Vukovara te je slutio kako se ista tragedija na još drastičniji način može ponoviti i u Novoj Biloj.

- Rijetkim helikopterskim letom sam otišao gore i vidio stanje koje je djelovalo puno gore i opasnije nego što sam zamišljao. O tome sam informirao ljude iz saniteta i tako smo krenuli s idejom da se pokuša nešto napraviti, a sve kako bi se izbjegla priča Vukovara. Htjeli smo tu priču učiniti javno rasprostranjenom kako nitko ne bi mogao reći da s time nije upoznat. Također, htjeli smo da svatko da neki svoj obol, bilo da skuplja hranu i lijekove ili nešto drugo, ali da to bude svehrvatska priča i tako smo to i radili - ispričao je Damjanović i dodao kako je najvažnije da su s konvojem legitimirali pravo pomoći ljudima u nevolji koje nitko nema pravo spriječiti.  

Na priču Damjanovića nadovezao se Ivan Bagarić, u to vrijeme načelnik saniteta, ratnog zdravstva HVO-a koji je inzistirao da konvoj krene iz Zagreba, a istaknuo je i kako se ništa ne bi moglo učiniti bez dva vrlo važna sudionika i organizatora konvoja Branka Čula i Slobodana Langa.

Jedan od organizatora i sudionik konvoja je Branko Čulo. Po njegovim riječima bila je to čudesna situacija u prosincu 1993. godine koja na neki način označava početak kraja rata na ovim prostorima.

- Osam smo dana putovali od Zagreba do Rame i tamo smo četiri dana čekali, a Bog je dao pa nije bilo snijega. To je sigurno Božja volja i dar Duha svetoga što smo uspjeli doći tamo preko brda sa 100 kamiona. Mislim da je to veličanstveni humanitarni pothvat koji na neki način označava početak kraja rata na ovim prostorima. Da nismo prekinuli sukob s muslimanima to bi bilo puno surovije, a Sreberenica bi bila u Novoj Biloj tako da se Srebrenica ne bi dogodila 1995. godine. Bogu hvala što je to tako završilo. Veličanstveni je to pothvat koji je vodio pokojni dr. Slobodan Lang, uz gospodina Ivana Bagarića i Antu Damjanovića. Pratili smo spiralu zla koja se događala. Muslimani ubiju dva čovjeka, naši ubiju pet, oni ubiju sedam i završilo je s Ahmićima. 16. travnja dogodili su se Ahmići, a 23. travnja osnovan je Haški sud, dakle samo su čekali da mi ili muslimani pređemo količinu zločina koji se dogodio u Vukovaru. Bogu hvala da se to nije dogodilo i taj rat je prestao, a poslije je bilo lako riješiti probleme sa Srbima. Poslije je i Papa došao u Hrvatsku inače on to ne bi uradio da smo mi nastavili sukob s muslimanima - rekao je Branko Čulo, organizator i sudionik konvoja Bijeli put.

Prilikom povratka konvoj je napadnut od strane Armije BiH, a u napadu život je izgubio vozač kamiona Ante Vlaić.

Projekciju organiziralo je Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora Ogranak grada Vukovara.

- Htjeli smo prikazati ljudima u Vukovaru kako nismo jedini koji su stradali, a jedni od stradalnika su i Hrvati iz srednje Bosne. Imali su strahovitih problema i od Bošnjaka i od Srba. Film treba pogledati iz razloga kako bi se vidjelo na koji su način opstali na tim prostorima – rekao je predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Danijel Rehak.

U filmu su zastupljene i neke poluigrane filmske scene kako bi se na temelju pisanih dokaza i izjave svjedoka, rekonstruirali događaji koje u to ratno vrijeme nije bilo moguće zabilježiti video kamerom.

Projekciji filma su nazočili, župan Vukovarsko-srijemske županije Božo Galić, zamjenica gradonačelnika Grada Vukovara Ivana Mujkić, predsjednik Općinskog vijeća Tomislavgrada Luka Krstanović, general Ivan Bagarić, predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Danijel Rehak, izaslanik predsjednice Općinskog vijeća Travnik Ante Bilić, ravnatelj Memorijalnog centra Domovinskog rata Vukovar Krunoslav Šeremet, gvardijan samostana sv. Filipa i Jakova u Vukovaru fra Ivica Jagodićte brojni Vukovarci i gosti iz srednje Bosne. Projekciji filama nazočile su i članice ženskog vokalnog sastava Lašvanske dive koje su izvele pjesme Srebrena Bosna i Zemlja dide mog.

Film je napravljen u koprodukciji HRT-a i BHRT-a.